Ravnić, Tomislav (Tomo), gospodarstvenik i društveno-politički radnik (Ližnjan, 31.VIII.1928. – Pula, 20.XII.2022.).

U matične knjige bio je upisan kao Thomas tj. Tomo Ravnich, otac mu je također bio Tomo, poljoprivrednik, kao i djed po ocu, a majka je bila Fosca (Foška) rođ. Balde.

Talijansku osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a u Puli je prije odlaska u partizane završio jedan razred niže gimnazije. Priključio se narodnooslobodilačkom pokretu 1944., postavši kurir u pratećoj četi Pomorske komande sjevernog Jadrana. Sudjelovao je u završnim operacijama Jugoslavenske armije za oslobođenje Istre, a njegova postrojba bila je među prvima koje su ušle u Pulu.

Nakon rata napustio je vojsku odbivši odlazak na vojno školovanje u Sovjetski Savez. U Zagrebu je završio Srednju građevinsku tehničku školu, potom, 1962. Višu građevinsku školu. Na Ekonomskom fakultetu u Mariboru diplomirao je početkom 1970-ih.

Sudjelovao u izgradnji Brodarskog instituta u Zagrebu i Remontnog zavoda u Bregani. Nakon povratka u Pulu, kao direktor Istarskih rudnika nemetala koordinira izradu dokumentacije za gradnju pulske tvornice plinobetona Siporex, prve u Jugoslaviji, po čijoj su tehnologiji izgrađene još četiri u državi.

Bio je u Puli predsjednik Komiteta za urbanizam i stambeno-komunalne poslove kada je 1983. bio usvojen prvi Generalni urbanistički plan grada Pule i donijete druge važne odluke, poput one o zaštiti obalnog pojasa. Sudjelovao je u izradi programa prvog samodoprinosa u općini Pula. Kao direktor komunalnog poduzeća Put posebno se zalagao za nabavu suvremene urbane mehanizacije, a u Gospodarskoj komori sudjelovao je u poticanju i pripremi izgradnje objekata krupne infrastrukture. Sudjelovao je u programu izgradnje pulskoga Doma mladosti Savo Vukelić (završen 1978., danas Dom sportova Mate Parlov) i kao predsjednik pulskog Saveza organizacija fizičke kulture (SOFK). Umirovljen je 1988.

U politici je bio član odbora Stalne konferencije gradova Jugoslavije, u dva mandata vijećnik pulske gradske skupštine te predsjednik njezinog vijeća, vijećnik Skupštine Istarske županije, predsjednik Saveza antifašističkih boraca Istarske županije i potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (do 2019.).

Povremeno se bavio publicistikom. U javnim istupima žestoko se suprotstavljao neofašističkom djelovanju te zatiranju antifašističkoga nasljeđa u Hrvatskoj. Pripremio je i uredio tri knjige: Draga nan je zemlja (Pula 2006.), Slavni putevi istarske slobode: temeljni dokumenti, ugovori, odluke i stajališta (Pula 2013.), 70. obljetnica pobjede nad fašizmom (Pula 2015.), a urednik je i koautor velike monografije Istra u Titovo doba: naša novija povijest, gospodarska i društvena dostignuća (Pula 2013.).

Dobitnik je Medalje za hrabrost i zasluge u NOB-u, Ordena rada sa zlatnim vijencem, ordena Red Stjepana Radića i drugih priznanja. Posmrtno mu je 2023. dodijeljen Zlatni grb Općine Ližnjan–Lisignano.