Nemanić (Nemanič), Davorin, učitelj i jezikoslovac (Rosalnice kod Metlike, 10.III.1850. – Zagreb, 17.VI.1929.).

Osnovnu školu pohađao je u Metliki i Novom Mestu, gimnaziju u Novom Mestu i na Sušaku, a klasičnu i slavensku filologiju studirao je u Beču.

Službovao je u Gorici (od rujna 1877.), Pazinu (1878.-85.) i Sarajevu (1885.-1910.). Od 5.II.1885. do 1900. bio je ravnatelj Velike gimnazije u Sarajevu, a od 1900. do umirovljenja 1910. nadzornik srednjih škola u Bosni i Hercegovini. Školske godine 1906./07. u sarajevskoj Maloj realnoj gimnaziji predavao je njemački jezik.

Za učiteljevanja u Pazinu predavao hrvatski jezik na Carsko–kraljevskoj gimnaziji koja je djelovala u sklopu franjevačkog samostana. Tijekom boravka u Pazinu družio se s Jakovom Volčićem, „slovenskim ilircem”, župnikom u Zarečju. Tu se počeo zanimati za čakavsko narječje u sjeverozapadnoj Istri, na Krku i u Hrvatskom primorju, a rezultate svojih istraživanja objavio je u radu „Čakavisch-kroatische Studien. Erste Studie, Accentlehre” u Sitzungsberichte der Philosophisch-Historischen Classe der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften (104, Wien 1883., 363-428).

Iz Pazina je Ljubljanskom zvonu poslao narodnu pripovijetku „Čegar sem bila lani hči, sem letos mati” (1884.), koja je po motivu slična srpskoj narodnoj pjesmi o gradnji Skadra. U istom je časopisu 1889. objavio i „Drobtine za slovenski slovar”, dijalektalne zanimljivosti koje je prikupio među Belokranjcima u okolici Metlike.

U Archiv für slavische Philologie Vatroslava Jagića objavio je 1883. članak o vukodlaku u Istri.

Osim čakavštinom bavio se i istraživanjem staroslavenske književnosti i bosanskoga jezika. Za Staroslovensku čitanku za višje razrede srednjih šol Jakoba Sketa (Beč 1894.) napisao je članak „Staroslovenska književnost” (45-49). Kao učenik Franca Miklošiča branio je panonskoslavensku teoriju o pradomovini staroslavenskog jezika. U Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild: Bosnien und Herzegowina (Beč 1901.) napisao je prilog o jeziku u Bosni i Hercegovini.

U Sarajevu je radio i na redakturi gramatike bosanskog jezika Franje Vuletića. Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole objavljena je 1890. (nepotpisana), a na temelju brojnih izmjena u rukopisu i Nemanićevih izvještaja Zemaljskoj vladi smatra ga se njezinim suautorom.

Imao je brojnu obitelj, sinove Milana, Cirila, Metoda i Antona te kćeri Mariju i Ernestu.