Žerjal, Drago, zborovođa i glazbenik (Boršt, općina Dolina, 4.I.1920. – Trst, 10.I.1989.).

Otac Romano bio je trgovac, majka Marija, rođ. Petaros, domaćica. Kad je Dragu bilo 12 godina, obitelj se preselila u nedaleki Boljunec. Pohađao je učiteljište u Trstu (na talijanskom jeziku), gdje je 1939. maturirao, a tijekom školovanja pomagao je u obiteljskoj trgovini.

Na početku Drugog svjetskog rata unovačen je u „specijalne bataljune“ (battaglioni speciali) talijanske vojske za političke sumnjivce i nacionalno nepoćudne osobe. Na početku 1944., nekoliko mjeseci nakon kapitulacije Italije, pridružio se narodnooslobodilačkom pokretu te je u Suhoj krajini, na sjeverozapadu Dolenjske, uključen u 8. slovensku brigadu „Fran Levstik“ Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) u kojoj je suborce učio pjevanju prateći ih na harmonici. Upućen je potom u Zagradec u Dolenjskoj na tečaj za zborovođe koji je vodio slovenski skladatelj Marjan Kozina. Zatim je priključen propagandnom odsjeku VII. slovenskog korpusa NOVJ, gdje je osnovao i vodio pjevački zbor koji je nakon oslobođenja Ljubljane 9.V.1945. prvi nastupio na tamošnjem radiju.

Nakon rata vratio se u Boljunec, gdje je pomagao u očevoj trgovini, a potom ju je i vodio. Počeo je 1946. voditi lokalni pjevački zbor, a mentori su mu bili skladatelji i zborovođe Fran Edvard Venturini i Ubald Vrabec. Zbor iz Boljunca se u to vrijeme razvio u snažnu vokalnu skupinu te je nastupao u raznim krajevima. Također je 1953. utemeljio instrumentalno-vokalnu skupinu koja je djelovala do 1960.

Godine 1963. priključio se inicijativi tršćanskog glazbenog organizatora Stanka Birse za osnivanje revijalnog orkestra Miramar te je iste godine kao glazbenik, dirigent i skladatelj nastupio na netom pokrenutom festivalu slovenske tršćanske pjesme u organizaciji Prosvjetnog društva Barkovlje. Osvojio je prvu nagradu za tekst i glazbu pjesme Ko si kupim mali avto 500 C te drugu nagradu za tekst Ta naša burja, a sljedeće godine na drugom izdanju, koje je bilo i posljednje, nagrađen je za pjesme Pismo iz tujine i Tržaške lučke.

Na kuću u Boljuncu, u kojoj je živio i stvarao, tamošnje Slovensko kulturno društvo „France Prešern“ postavilo mu je 1992. spomen-ploču.