Mares (Maresch), Ludovico, ronilac, poduzetnik (Pula, 10.II.1898. – Rapallo, 6.III.1989.).

Otac mu je bio Vincent Mareš, koji se doselio iz Češke u Pulu u potrazi za poslom i zaposlio u Arsenalu kao brodski mehaničar. Majka Ivana bila je kći Martina Maglice, trgovca vinom pristiglog u Pulu iz dalmatinskog zaleđa.

Ludwig, kako su ga zvali roditelji, bio je prvo dijete u obitelji i kršten je u pulskoj katedrali, gdje je u knjigu krštenih upisan kao Ludovicus Franciscus Maresch.

U mladosti je, poput ostale djece, trčao za krpenjačom (bala de strassa), ali i odlazio na sprud ispred otoka Sv. Petar, podno radničkog naselja Barake, gdje se uz Barakere učio vještini ribolova praćkom s naoštrenom žicom kišobrana (fionda con la frecia de fero).

Od prodaje viška ulovljene ribe iz pulskog zaljeva kupio je svoje prve koturaljke, na kojima je provodio slobodno vrijeme na betonskoj podlozi još nedovršenog klizališta Excelsior, današnjeg Pattinaggia. Pobijedio je na mnogo turnira u brzinskom koturaljkanju, a 1922. bio je član pulskog Hockey Cluba Excelsior, prvaka Italije u tada vrlo popularnom hokeju na koturaljkama.

U austro-ugarsku ratnu mornaricu unovačen je 1916. i završio je tečaj za ronioca te je ukrcan na obalnu oklopnjaču Wien. Preživio je 10.XII.1917. u Tršćanskom zaljevu napad talijanskih diverzanata i potapanje broda pa se vratio u Pulu, gdje je do kraja rata radio kao ronilac u Arsenalu.

Po završetku rata u Arsenalu više nije bilo potrebe za roniocima pa je otpušten te je povremeno radio u željezariji Ferramenta Pauletta na Portarati, u kojoj su mu bili dostupni raznovrsni alati i metalni dijelovi. Tu je osmislio i izradio prvu masku za ronjenje od okruglog stakla i zračnice automobilske gume. Pomoću te maske višestruko je povećavao svoju ulov u uvalama u okolici Pule pa je njegovom prodajom mogao skrbiti o obitelji.

Za njegove bogate ulove maskom i praćkom brzo se pročulo pa su mnogi pulski mladići naručivali i koristili se maskama koje je izrađivao u željezariji. Bili su to počeci podvodnog ribolova (pesca con la maschera e la fionda), zbog čega se Pula može smatrati kolijevkom podvodnog sportskog ribolova na istočnom Jadranu.

Sredinom 1920-ih mijenja prezime u Mares i zapošljava se kao instruktor ronjenja na otočju Brioni (Brijuni), gdje je ronjenju podučavao bogate goste.

Sa suprugom Irmom, Puljankom iz poznate gostioničarske obitelji Poiani, napušta Pulu krajem 1946. i, nakon kratkog boravka u okolici Trsta, nastanjuje se u Rapallu na ligurskoj obali.

U početku radi kao instruktor koturaljkanja, a u okruženju ljubitelja ronjenja počinje se intenzivnije baviti sportskim ribolovom i poboljšavanjem ronilačke opreme.

U svojoj pedesetoj godini, 1949., osniva radionicu Mares Sub i prijavljuje svoje prve patente za harpune i peraje. Otada se sve ronilačke peraje proizvode od umjetnih materijala i obliku prema Maresovim patentima. Prototip Maresove peraje čuva se u Muzeju mora (Le Musée de la mer) na otočiću Gorée kraj Dakara u Senegalu.

Već za nekoliko godina, kada ronjenje s aparatima postaje sve popularnije zahvaljujući pionirima takvog ronjenja poput Jacquesa Cousteaua i Hansa Hassa, Mares prihvaća nove tehnike pa patentira i počinje proizvodnju automatskih regulatora za zrak i kisik te jedinice za balansiranje. Tim je izumima već početkom 1960-ih Mares Sub preuzeo vodeću ulogu među proizvođačima ronilačke opreme u svijetu, a i danas je jedan od najvažnijih.

Prodajom tvrtke američkoj grupi AMF, Mares se 1971. povlači iz posla u 73. godini života. Plavetnilo morskih dubina zamijenio je kistom i slikarskom paletom. Tijekom 1980-ih na više izložbi u gradskim galerijama sjeverne Italije izložio je svoje likovne radove s motivima podmorja.

Umro je bez potomaka.

Njegovo ime nosi most u Rapallu, na mjestu gdje se kanal Boate ulijeva u Ligursko more.

Slike