Wiel, Isidoro, talijanski vojnopomorski časnik (Padova, 1.I.1897. – akvatorij Sv. Ivana na pučini, 6.VIII.1928.).

Primljen je 1911. na Kraljevsku mornaričku akademiju u Livornu, koju je završio 1915. s činom poručnika korvete (guardiamarina). Kao pitomac sudjelovao je 1912. u Talijansko-turskom ratu na školskom brodu Flavio Gioia. Nakon ulaska Italije u Prvi svjetski rat 1915. služio je na bojnom brodu Giulio Cesare te na raznim lakim jedinicama za pratnju konvoja prema Albaniji, a 1918. na krstarici Basilicata i potom oklopnjači Enrico Dandolo. U studenom 1918. promaknut je u poručnika bojnoga broda.

Poslije rata pohađao je tečaj za uporabu torpeda u La Speziji, a 1928. dovršio je studiju o oscilirajućem torpedu, za što je nagrađen Zlatnom medaljom I. klase za radove korisne za mornaricu. Od 1924. specijalizirao se za podmorničarstvo, postupno zapovijedajući podmornicama H.4, H.1, H.3 i H.7. Nakon završetka Škole pomorskog zapovjedništva, u travnju 1928. preuzeo je zapovjedništvo nad podmornicom F.14, a u svibnju je promaknut u kapetana korvete.

Podmornicom F.14 isplovio je 6.VIII. iste godine iz Pule na vježbu napada na grupu vojnih brodova, ali ju je sedam milja zapadno od otoka Sveti Ivan na pučini kod Rovinja nehotice udario razarač Giuseppe Missori. Podmornica je potonula na dubinu od oko 40 m. Pokušaj spašavanja pontonom GA 141 pod zapovjedništvom kapetana korvete Tullija Viana trajao je 34 sata, no svi članovi posade pronađeni su mrtvi zbog trovanja plinovima iz akumulatora. Tijekom potonuća Wiel je vodio brodski dnevnik sve do posljednjih trenutaka.

Posmrtno je odlikovan Srebrnom medaljom za vojne zasluge, Križem za ratne zasluge te proglašen vitezom Reda Talijanske krune. Njegovo ime nose jedna ulica u Padovi i dječji vrtić u Santa Croce Bigolina kraj Cittadelle, a nosila ga je i pulska podmorničarska vojarna (Caserma sommergibili Comandante Wiel).