Žvab, Drago, partizan, časnik, vojni i civilni diplomat (Bubnjarci, općina Žakanje, 21.III.1927. – Ankaran, 23.IV.1988.).

Roditelji su mu bili iz okolice Sežane, otac Vinko, željeznički službenik, iz Kreplja, majka Marija, rođ. Grahor, iz Vrhovlja, a nakon Prvog svjetskog rata, 1919., odselili su se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavija). Živjeli su u Novom mestu, Bubnjarcima (kraj Ozlja) i Metliki, gdje je Drago završio pet razreda pučke škole te se 1939. upisao u karlovačku gimnaziju. Tu je završio tri razreda, a četvrti u Novom mestu (1942.). Zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv okupatora uhićen je 12.XII.1942. i isključen iz gimnazije izgubivši i pravo upisa u bilo koju školu na području tadašnje Ljubljanske pokrajine.

Nakon kratkog pritvora već iste godine organizirano surađuje u narodnooslobodilačkom pokretu, najprije kao kurir na području Metlike, a od rujna 1943., kao 16-godišnjak, stupa u redove Narodnooslobodilačke vojske (NOV) Jugoslavije kao član Komande mjesta Metlika. Od prosinca 1943. do konca rata bio je u Belokranjskom partizanskom odredu, s time da je u travnju 1944. bio zarobljen te je do srpnja te godine bio u karlovačkom zatvoru.

U ratu je završio časničku školu Generalštaba NOV i partizanskih odreda Slovenije u Črmošnjicama i Metliki. Nakon rata služio je, od 1945. do 1951., u pograničnim postrojbama Jugoslavenske armije od Tolmina do Zaječara, a u međuvremenu je, 1949.-50., završio i školu za pješačke časnike u Sarajevu. Od 1951. do 1956. bio je tajnik izaslanstva Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Rimu, a 1954. bio je, s činom kapetana I. klase, određen za predstavnika JNA u Italiji za prihvat vojne pomoći Sjedinjenih Američkih Država. Potom je službovao u raznim resorima Generalštaba JNA u Beogradu, a iz vojnoga je sastava izašao 1965. s činom pričuvnog potpukovnika. Prethodno je, 1963.-64., pohađao Višu vojnu akademiju u Beogradu.

Karijeru nastavlja, 1965.-66., u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). U Školi stranih jezika u Beogradu završio je četiri semestra talijanskog i engleskog jezika, također je, nakon više tečajeva, položio ispite iz kadrovskih i organizacijskih područja, međunarodnog prava i konzularnih poslova. Godina 1967.-68. obnašao je dužnost tajnika jugoslavenske delegacije u Italiji za podizanje spomen-kosturnice palim i umrlim jugoslavenskim borcima, uglavnom partizanima, u Barletti (spomen-kosturnica, izgrađena prema idejnom rješenju Dušana Džamonje, inaugurirana je 4.VII.1970.). Od 1969. do 1973. bio je generalni konzul SFRJ u Trstu.

Zbog zdravstvenih razloga umirovljen je 1974. te se s obitelji preselio u Ankaran, ali nastavlja raditi pa je do 1976. bio direktor kadrovskog i općeg sektora tvornice trikotaže Beti u Metlici. Bio je i društveno-politički aktivan, posebice u boračkoj organizaciji, pa je od 1976. do 1980. bio tajnik Komisije za međunarodne odnose Republičkog odbora Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Slovenije. Bio je i vijećnik u Skupštini Općine Kopar.

Dobio je više vojnih i civilnih odlikovanja i priznanja, među kojima jugoslavenske ordene za hrabrost i zasluga za narod III. reda (oba 1946.) te za vojne zasluge III. reda (1957.), kao i Medalju za vojne zasluge (1953.). Dobio je i talijanska priznanja Commendatore della Presidenza della Repubblica (1971.) i Garibaldinsku zvijezdu (Diploma di medaglia garibaldina) talijanskog udruženja partizana (Associazione Nazionale Partigiani d'Italia).

Pokopan je u Kopru.