Peloza, Makso, svećenik, povjesničar, geograf i paleograf (Vele Mune, 15.IX.1915. – Rijeka, 20.VII.1989.).

U Zagrebu je diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu (1942.), a bogosloviju na Bogoslovnom fakultetu (1943.). Od 1945. do 1951. u Pazinu je bio nastavnik i podravnatelj Hrvatske klasične gimnazije te je vodio staroslavenski seminar. Zatim studirao u rimskoj Vatikansko-diplomatičkoj školi, u kojoj je završio tečaj arhivistike (1955.) te paleografije i diplomatike (1959.). U Rimu je na Gregoriani 1966. doktorirao disertacijom La rinascita dell’ordine domenicano nella Dalmazia e a Ragusa durante il giuseppinismo in dissoluzzione (1827–1852).

Od 1969. do umirovljenja 1981. radio je u Sjevernojadranskom institutu za etničke odnose, historiju i ekonomiju JAZU u Rijeci. Bavio se prikupljanjem arhivskoga gradiva, zaštitom i očuvanjem župnih arhiva te obradbom crkvene povijesti Istre, Rijeke, Kvarnerskog primorja i otoka te Gorskoga kotara i njihova širega susjednog područja. Objavio je više povijesnih pregleda i bibliografija te različite radove o povijesti Crkve, posebno o razvoju njezinih pokrajinskih organizacija te o djelovanju pojedinih crkvenih i svjetovnih ličnosti: Benessa (Beneša) Pietro (1966.), Hijerarhijski i teritorijalni razvoj Goričke crkvene provincije 1749–1965 (1970.), Nicolo de Re. La curia Romana, Lineamenti storico-juridici (1970.), Biskup Juraj Dobrila. Rezime rimske dokumentacije (1973.), Riječka metropolija. Prošlost i sadašnjost. Bibliografija. Karte (1973.), Bibliografija Mošćenica (1973.), Arhitekt i kartograf Ivan Klobučarić (1975.), Urbar selâ Vele i Male Mune i Žejane iz godine 1574. (1981.), Pregled povijesti Opatijskog krasa (1983.).