Dallapiccola, Luigi, skladatelj i pijanist (Pazin, 3.II.1904. – Firenca, 19.II.1975.).

Iz Pazina, gdje mu je otac bio ravnateljem talijanske klasične gimnazije, njegova se obitelj zbog rata 1917. preselila u Graz. Ondje je imao prilike slušati izvedbe djela znamenitih skladatelja (W. A. Mozarta, C. M. Webera, R. Wagnera i dr.), što je, uz darovitost, zasigurno utjecalo na njegov životni izbor. Glasovir je učio na tršćanskom Konzervatoriju (prof. Antonio Illersberg). Studij glasovira i kompozicije diplomirao je 1924. na konzervatoriju Cherubini u Firenci, gdje je zatim bio profesorom.

Vrlo muzikalan pijanist, vrsne tehnike, priredio je i nekoliko glasovirskih recitala u Pazinu i Puli. Godine 1926. osnovao je duo s violinistom Sandrom Materassijem, s kojim je izvodio ponajviše suvremena djela. Često je na turnejama po Italiji i inozemstvu izvodio i vlastite skladbe. Pisao je pretežito vokalnu i vokalno-instrumentalnu glazbu, djela za zbor i orkestar, komorna i orkestralna djela. Isprva je skladao pod utjecajem Claudea Debussyja.

Prvo je djelo Dalla mia terra (1928.), četiri pjesme za solo pjevače, zbor i orkestar, napisao prema motivima istarskih narodnih napjeva. U Partiti za orkestar i sopran (1933.) te zborskim ciklusima Cori di Michelangelo Buonarroti il Giovane (I–III, 1933.–36.) novim skladateljskim pristupom predstavlja odlike talijanske madrigalističke umjetnosti. Nakon 1937. u tekstovima prihvaća suvremene teme i zbivanja, probleme tiranije, sužanjstva i slobode, a u skladateljskoj tehnici dodekafoniju (koju prvi put primjenjuje 1937. u skladbi Tre laudi za glas i komorni orkestar). U toj je tehnici njegova glazbena osobnost dosegnula puninu izraza, te ga glazbena kritika svrstava među vrhunske talijanske skladatelje.

Napisao je opere Volo di notte (1940.; jednočinka nadahnuta djelom Mali princ Antoinea de Saint-Exuperyja, za koju je sam napisao libreto), Il prigioniero (1950.) i Ulisse (1968.), prikazanje Job, sacra rappresentazione (1950.), balet Marsia. U skladbi Canti di prigionia za glasove i orkestar (1941.) izražava negodovanje prema rasizmu tadanjega fašističkog režima u Italiji, a u skladbi Canti di liberazione za zbor i orkestar (1955.) razmatra ideju oslobođenja. Kao skladatelj ostvario je osebujnu stilsku sintezu modernizma i predaje: pod utjecajem Arnolda Schönberga i Aantona Weberna priklonio se dodekafoniji i serijalnosti, ali se služio i širokim mogućnostima skladateljskih tehnika prošlosti.

Na početku 1950-ih uspješno je koncertirao u SAD-u te održao niz predavanja i tečajeva na Sveučilištu u New Yorku. Bio je članom bavarske umjetničke akademije, dobio je mnoga priznanja raznih umjetničkih akadamija (berlinske, stockholmske, američke), londonske Kraljevske glazbene akademije i drugih ustanova.

Godine 1992. po njemu je imenovana ulica u Pazinu, a 2004. postavljena je spomen-ploča na kući u kojoj je rođen.