Facchinetti, Antonio, svećenik i publicist (Vižinada, 9.X.1805. – Vižinada, 18.VIII.1867.).

Potječe iz obitelji odvjetnika i veleposjednika, kao i njegov bratučed Michele Fachinetti (prezime je istog obiteljskoga korijena, ali se drugačije piše). Nakon teoloških studija u Gorici i Beču postao je (1831.) župnikom u Savičenti. Podizanju župe, upoznavanju života i običaja hrvatskog dijela njezina žiteljstva, a napose učenju čakavskoga hrvatskoga jezika posvetio je cijeli život. Na poticaj biskupa Jurja Dobrile dijelio je seljacima molitvenike i poučavao ih u ratarskim vještinama.

Djelovao je i kao publicist (surađivao je u bratučedovu listu Il Popolano dell’Istria) te proučavao djela Cesarea Cantùa i Giambattiste Vica, oduševljavajući se njegovim tezama o »kružnome tijeku povijesti«, »pretvaranju barbarskoga razdoblja u humano« i o »zakonomjernome putu čovječanstva kroz oblike djetinjstva, mladosti, zrelosti i starosti«. Bio je uvjeren da njegovi župljani, hrvatski seljaci Savičenštine, proživljavaju fazu »djetinjstva« naroda, pa je na stranicama spomenutoga lista, glasila talijanskog posjedničkog, činovničkog i intelektualnoga sloja, pozivao na »međusobno upoznavanje i bratimljenje«.

Pripadao je onomu dijelu romantičarskoga naraštaja, okupljena oko lista La Favilla, koji je zastupao pozitivna etnokulturna i politička stajališta prema Slavenima. Na tim je idejama poniknuo njegov prikaz »Degli Slavi Istriani« (L’Istria, 20.III.–17.IV.1847.), jedan od najstarijih etnografskih opisa hrvatskog seljačkoga žiteljstva u Istri. U 15 poglavlja opisao je običaje vjenčanja, rođenja, umiranja i pokapanja, život i rad, odijevanje, pripremanje hrane i pučku medicinu. Članci (»O istarskim Slavenima«) ubrzo su objavljeni i u Zagrebu u Danici Horvatskoj, Slavonskoj i Dalmatinskoj (10.VII.–4.IX.1847.). Premda su izazvali i neke polemičke istupe u redovima talijanske liberalne inteligencije (npr. Carla De Franceschija), ipak su donekle pridonijeli prevladavanju stereotipa o istarskim Hrvatima u osvitu preporodnih buđenja.