Mazzoni, Angiolo, talijanski arhitekt i inženjer građevine (Bologna, 21.V.1894. – Rim, 28.IX.1979.).

Pohađao je Tehnički institut Leonardo da Vinci, potom Tehnički fakultet u Rimu. Diplomirao je građevinarstvo 1919. te je 1921. počeo raditi u odjelu radova Državnih željeznica u Milanu kao privremeni inženjer sve dok nije premješten u Bolognu, gdje je radio na svojim prvim projektima: željezničkoj stanici u Borgo San Donnino te kućama namijenjenim željezničarima. Ova mu je promjena lokacije omogućila pohađanje Akademije likovnih umjetnosti u Bologni na kojoj je 1923. diplomirao arhitekturu. Godine 1922. unaprijeđen je u inspektora radova za Državne željeznice, a dvije godine kasnije dobio je posao u općoj upravi Ministarstva komunikacija u Rimu. S izgradnjom željezničke stanice u Brenneru započela je njegova karijera projektiranja željezničkih i poštanskih građevina koja potrajati do 1945. Mazzoni je 1926. postao članom Fašističke stranke te ubrzo nominiran službenikom Krune Italije.

Njegove inovativne projekte u Gazzetti del popolo pohvalio je književnik Filippo Tommaso Marinetti, ideolog futurizma. Nakon što je osobno upoznao Marinettija, Mazzoni je postao članom futurističkog pokreta što je bio početak njegove dugogodišnje karijere u futurističkim vodama. Godine 1934. potpisao je futuristički manifest zrakoplovne arhitekture, a iste je godine počeo raditi kao urednik časopisa Sant'Elia. Godine 1938. nominiran je šefom projektiranja primarnih željezničkih infrastruktura, kao i stanica Trento, Venezia Santa Lucia, Villa San Giovanni, Messina i Reggio Calabria. Najvažniji mu je projek rimska željeznička stanica Termini, prekinut 1943. zbog ratnih zbivanja.

Zbog njegovih arhitektonskih eksperimenata i raznovrsnosti u odabiru građevinskih rješenja, materijala i boja, njegov stil možemo definirati heterogenim. Premda je smatran futuristom, morao je ispuniti zahtjeve uprava čiji je bio zaposlenik te režima pod čijom je vlašću živio. Naime, termoelektrana željezničke stanice u Firenci (1933.) smatra se konstruktivističkim djelom dok su željezničke stanice u Brenneru, Trentu i Reggiu Calabriji te pošte u Ostiji i Puli inspirirane čistim racionalizmom.

Razočaran u interna talijanska zbivanja nakon rata, Mazzoni se 1947. preselio u Bogotu gdje je držao katedru povijesti arhitekture i urbanistike na Nacionalnom kolumbijskom sveučilištu. Od 1948. radio je kao profesor arhitekture, a od 1951. je bio izvršni arhitektonski voditelj nacionalne kompanije kolumbijskih telekomunikacija. Godine 1963. vratio se u Italiju i živio povučenim životom, zadržavajući veze samo s glavnim predstavnicima talijanske arhitektonske kulture pokušavajući uvijek obraniti svoja djela pred kritičarima.

Središnja gradska pošta u Puli, građena od 1932. do 1935. jedno je od najznačajnijih ostvarenja talijanskog arhitektonskog racionalizma u Istri. Građevina je posebna ne samo po kvaliteti i izboru materijala nego i po zavojitom stubištu na samom ulazu koje je izvrstan primjer futurističkog koncepta umjetnosti. Prema sudu talijanskih povjesničara umjetnosti pošta u Puli je među boljim ostvarenjima Mazzonijeve arhitekture. Sagrađena je kao moderna zgrada pravilnog kubusa koja nosi tri geometrijska pojednostavljena liktorska snopa koji su se kao tamne linije isticali na bijelom istarskom kamenu čime otvoreno prikazuje fašističku simboliku. Mazzonijevo djelo je jedno od vrhunskih arhitektonskih ostvarenja futurizma 1930-ih s karakterističnom primjenom modernih materijala i karakterističnih boja i nijansi te zajedno s ostalim građevinama kao što su banka, postaja za hidroavione, kina te nekoliko stambenih zgrada u centru grada izvrstan primjer arhitekture XX. st. u Puli te Istri.

*natuknica nastala u sklopu projekta "Studenti kreiraju Istrapediju"

Slike