Ladavac, Pjer, novinar i urednik, sportski djelatnik (Pazin, 20.VII.1939. – Pula, 25.X.2016.).

Otac Anton, majka Ana rođ. Bertoša. Rano djetinjstvo proveo je s obitelji u čestim selidbama po Italiji, jer mu je otac, rođen 1902. u Starom Pazinu, bio policijski službenik.

Otac se u Italiji priključio pokretu otpora protiv nacističkog režima. Ubijen je travnja 1944. u Sassocorvaru, u regiji Marke. Pjer je s majkom odveden u sabirni logor Gonars, u blizini Palmanove, gdje su ih razdvojili. Nerado se prisjećao gladi, žice i pasa koji su ih čuvali, okrutnih čuvarica koje su ih udarale teškim cokulama, kao i trenutaka kada bi ga posjećivala majka noseći ukradene krumpire ispod pazuha ne bi li zagrijani njezinim tijelom postali jestivi. Nakon što ih je oslobodila saveznička vojska, Pjer se s majkom vraća u Pazin, potom se stalno nastanjuje u Puli.

U Puli je počeo dugu i uspješnu novinarsku karijeru. Na pisanje ga je potaknula Ljubica Ivezić u Istarskom borcu, još 1954. Prve honorare u Glasu Istre i Novom listu nije zaradio sportskim vijestima, već onima za kulturu: o snimanju talijanskog filma Osveta gladijatora (Solo contra Roma) 1962. u pulskoj Areni. Fotografskom zanatu podučio ga je kum Alojz Orel, fotoreporter i urednik fotografije u Glasu Istre, a stekao ga je i u Kinoklubu Pula.

U Glasu Istre zaposlio se 1964. Bio je dugogodišnji sportski novinar te urednik sportske rubrike. Prvi je istarski sportski novinar koji je (1972.) postao redoviti član Međunarodnog udruženja sportskih novinara (AIPS). U Glasu Istre objavio je brojne priloge i feljtone o povijesti istarskog i pulskog sporta. U njima je obradio povijest pulskih sportova – atletike, biciklizma, boksa, hrvanja i veslanja – u razdoblju do 1998. Posebno se bavio razvojem sporta u godinama prije i poslije Drugog svjetskog rata, kada je Pula bila u sastavu Kraljevine Italije, a potom pod angloameričkom vojnom upravom. Vrlo je vrijedan i feljton „Sjećanja članova pulskog DTO Partizan“.

Ladavčeva prva reportaža bila je posvećena slavnom istarskom biciklistu Neviju Valčiću. Poznato je da je 1971. uspio Burdi, tada jednom od vodećih svjetskih modnih časopisa, prodati svoje snimke susreta Elizabeth Taylor i Richarda Burtona s Titom, od čega je kupio „tristaća“ (automobil Zastava 1300), ali nikada nije vozio.

Bio je osnivač i od 1980. do 1990. glavni urednik Sportskog lista, glasila Samoupravne interesne zajednice za sport i Saveza organizacija fizičke kulture Pule.

U pulskom je rukometu djelovao od 1970. do 1989., prvo kao član Rukometnog kluba (RK) Veteran, a potom kao tehnički rukovoditelj ženske ekipe RK Arena. Bio je glavni organizator Kupa Jadrana 1975., Trofeja Jugoslavije 1978. i 1979. te Rukometa budućnosti 1979.

Napisao je dvije knjige o sportu: Biciklizam u slobodnoj Puli (Pula 1975.) i Trideset godina pulskog boksa 1946–1976 (Pula 1976.).

Izvan novinarskog posla Ladavac je bio zabavljač i plesač, a svojevrsni zaštitni znak bila mu je pjesma Marina.

Za dugogodišnje djelovanje u sportu i sportskom novinarstvu dobio je 2000. Nagradu Grada Pule te 2005. Nagradu za životno djelo Saveza sportova Grada Pule (SSGP), a 2007. Savez sportova Istarske županije dodijelio mu je posebno priznanje za promociju istarskog sporta. Povodom obilježavanja 50. godišnjice SSGP, 2012. dodijeljeno mu je priznanje za doprinos razvoju sporta.

Pokopan je na pulskom groblju Monte Giro.