Gerl, Ljudevit – Lujo, časnik, obavještajac (Pula, 18.VIII.1908. – Zagreb, 16.IV.1987.).

U matične knjige upisan je kao Ludovicus Paulus (Ljudevit Pavle). Po nacionalnosti je bio Slovenac, roditelji su mu bili iz Postojne, otac Pavle, postolar, majka Marija rođ. Muha (Moucha).

Dolaskom Italije i fašističke vlasti obitelj je 1921. prebjegla iz Istre u Jugoslaviju (tada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) te živjela u raznim krajevima. Ljudevit je gimnaziju završio u Tuzli, gdje je bio i član Sokolskog društva, a zabilježeno je da je tamo 1927. bio i jedan od prvih igrača košarke. U Tuzli se i prvi put vjenčao, 1934. s Ljubicom Bauer, od koje se razveo 1965. i u Opatiji vjenčao s Elzom Hiršl.

Školovanje je nastavio na vojnoj akademiji te je postao aktivnim časnikom jugoslavenske vojske. Napad sila Osovine na Jugoslaviju 6.IV.1941. dočekao je kao topnički kapetan I. klase u protuzračnoj obrani grada Zagreba.

Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 10.IV.1941. bio je među vojnicima, dočasnicima i časnicima jugoslavenske vojske koji su prešli u njezine domobranske postrojbe te je dobio čin nadsatnika i ostao u sastavu zagrebačke protuzračne obrane. Opredijeljen za borbu protiv okupatora ubrzo je, već tijekom svibnja i lipnja, stupio u kontakt s Komunističkom partijom Hrvatske te uspostavio vezu s njezinim visokopozicioniranim rukovodiocem Ivanom Krajačićem – Stevom Brkom, koji je bio organizator obavještajne mreže u Zagrebu. Gerl je htio otići u partizane, ali u Partiji je procijenjeno da je korisniji kao obavještajac u neprijateljskoj vojsci. Bio je jedan od najistaknutijih obavještajaca narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) u vojsci NDH, kodnog imena Petrić. Bio je, između ostalog, 1942. organizator prebacivanja iz Zagreba na oslobođeni teritorij istaknutog jugoslavenskog političara i kasnijeg predsjednika Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) Ivana Ribara, njegovog sina, sekretara Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) Ive Lole Ribara i I. Krajačića.

U Zagrebu je djelovao do potkraj veljače 1943., kada je premješten u protuzračnu obranu Sarajeva, gdje mu je veza s NOP-om bio legendarni partijski i partizanski rukovodilac i obavještajac Vladimir Perić – Valter s kojim je usko surađivao sve dok nije početkom travnja 1944. premješten u Slavonski Brod, također u protuzračnu obranu. Tamo je bio do početka srpnja iste godine kada je vraćen u Zagreb, gdje ostaje tek nešto više od mjesec dana jer je bio otkriven. Izbjegavajući uhićenje, 3.VIII. prelazi na oslobođeni teritorij i priključuje se Diljskom partizanskom odredu.

U poraću je djelatan u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, i dalje u protuzračnoj obrani. Objavio je u Vojnotehničkom glasniku članak „Problemi i tendencije u razvoju PA artiljerije“ (7, 1956.). Umirovljen je u činu pukovnika te je potom živio u Zagrebu i Opatiji.

Nositelj je Partizanske spomenice 1941.