Palazzolo, Giuliano (Pallazziol, Antonio), franjevac, pjesnik (Bale, 16.VIII.1871. – Rim, 10.IV.1950.).

Rođen je u seljačkoj obitelji kao Antonio Pallazziol, otac mu je bio Antonio Pallazziol – Score, a majka Antonia rođ. Dalbertis.

Od djetinjstva je pokazivao sklonost učenju, a nakon završetka osnovne škole u Rovinju 1884., zahvaljujući nastojanjima općinskog načelnika Tomasa Bemba i župnika Paola Deperisa, otišao je na teološki studij u sjemenište u Chiampu, blizu Vicenze.

Nakon završetka školovanja, 2.IX.1894. primio je habit Reda manje braće i uzeo ime Giuliano, u čast blaženoga Julijana, zaštitnika njegova rodnog grada. Promijenio je i prezime u Palazzolo jer je, duboko ukorijenjen u klasičnu kulturu, bio uvjeren da je to izvorni oblik obiteljskoga prezimena. Osim kratkog boravka u Rovinju 1905.-08., veći dio života proveo je u Venetu, gdje je predavao humanističke znanosti na kolegijima u Vittoriju Venetu, Monseliceu, Lonigu i Vicenzi. U Vicenzi je 1914.-28. uređivao časopis Il Terz'Ordine Francescano. Posljednji dio života proveo je u Kolegiju sv. Antuna u Rimu. Nakon što je tamo 1933. stekao doktorat, iste je godine imenovan generalnim lektorom teologije, a 1941. jubilarnim generalnim lektorom.

Već za studentskih godina u Chiampu počeo se posvećivati poeziji, skladajući stihove na latinskom i talijanskom jeziku, kao i na makaronskom te baljanskom i mletačkom dijalektu. Njegovu bogatu stihovnu produkciju prvi je zamijetio leksikograf Enrico Rosamani, a zatim i baljanski lingvist Domenico Cernecca. Palazzolov pjesnički opus pretežno pripada religioznom žanru s gnomičnom, didaktičkom i slavljeničkom svrhom. Uglavnom je to prigodna, improvizirana poezija, ne bez duhovitih i razigranih prizvuka, u kojoj pjesnik vješto kalemi stilske značajke i reference iz kulturne i tradicionalne poezije na popularno leksičko tkivo. Među njegovim objavljenim djelima ističu se razigrane sekstine In lode dei Maccheroni di Valle d’Istria vulgo „Macaroi“ iz 1906., panegirik povodom pedesete obljetnice svećeničkog ređenja monsinjora Giovannija De Gobbisa Din, den, don ossia le campane di Valle (Dialogo in vernacolo vallese fra Matio e Zujan) iz 1920. i dijalog Nel cinquantesimo anniversario della Consacrazione della Chiesa di Valle d’Istria (Dialogo in vernacolo vallese fra Toni e Zuian), nastao 1932.