Gyulay (Gyulai, Gyulaj) von Maros-Németh und Nádaska, Ferenc (Férencz, Franz) József (Josef), general-pukovnik i političar (Pešta, 1. ili 3.IX.1798. – Beč, 1. ili 21.IX.1868.).

Potjecao je iz mađarske obitelji erdeljskog podrijetla, koja je od 1694. imala naslov baruna, a 1704. stekla grofovsku titulu. Bio je sin jedinac stožernog generala i hrvatskog bana (1806.-31.) Ignácza (Ignjat, Ignác, Ignaz) Gyulaya (1763.-1831.) i Julije Marije Anne rođ. von Edelsheim (1779.-1830.). Stupio je stupio u austrijsku vojnu službu 1816. dobivši čin potporučnika u 60. pješačkoj pukovniji, čiji je titular (Regimentsinhaber) bio njegov otac. Unaprijeđen je u poručnika 1820. i premješten u hesen-homburšku husarsku brigadu, a godinu dana kasnije postao je satnik. Zatim je premješten 1826. kao zapovjednik u virtemberšku husarsku brigadu te promaknut u bojnika u rujnu 1827. U potpukovnika napredovao je 1829. i imenovan zapovjednikom hesen-homburške 19. pješačke pukovnije, zatim 1831. postao pukovnik. U brigadira je promaknut 1837. pa u brigadnog generala. Preuzeo je zapovjedništvo nad brigadom smještenom u St. Pöltenu.

Godine 1845. dobio je zapovjedništvo nad 33. pješačkom pukovnijom i postao njezinim titularom, a 27.III.1846. promaknut je u general-bojnika.

Tada je, kao zapovjednik divizije, postao guverner Trsta i vojni zapovjednik Obalnog okruga (Seebezirk), da bi u ožujku 1848. postao guverner čitavog Primorja. Početkom revolucionarnih previranja privremeno je preuzeo zapovjedništvo nad austrijskim pomorskim snagama spriječivši da flota smještena u Puli padne u ruke ustanika iz pobunjene Venecije (23.III.). Zamijenio je sve nepouzdane mornare i časnike talijanskog podrijetla lojalnim ljudstvom. Isto tako su sva plovila koja su se kretala prema Veneciji preusmjerena u tršćansku luku. Njegovim odlučnim djelovanjem Austrijsko primorje odoljelo je napadu udružene napuljsko-sardinijske flote. Osposobio je ključne obrambene utvrde u Trstu i Puli te pripremao protuofenzivu, koja je postala moguća 17.IV., nakon dolaska pojačanja pod zapovjedništvom maršala i grofa Lavala Nugenta. Pijemontska flota pojavila se 23.V. pred Trstom i bezuspješno pokušala iznenadni napad. Topničke bitnice bile su tako učinkovito postavljene da je odustala od napada te se konačno povukla 4.VII. Zbog toga je Gyulay odlikovan Zapovjednim križem Reda sv. Stjepana, a kasnije i Velikim križem Leopoldova reda.

Zbog zasluga car Franjo Josip I. postavio ga je na čelo Ministarstva rata, gdje je bio od 1.VI.1849. do srpnja 1850., kada je na vlastiti zahtjev otpušten. Već 22.VI.1849. u carevoj je pratnji prisustvovao bitci kod Jure (mađ. Győra), zatim je vodio pripreme za opsadu Komároma (slovač. Komárno). Kada je 22.X.1849. ustanovljeno odlikovanje za časnike Vojni križ za zasluge, povjerena mu je izrada statuta i oblikovanje oznaka.

Nakon imenovanja na dužnost general-pukovnika V. korpusa premješten je 1850. u Milano te je od stožernog generala Josefa Radetzkog preuzeo zapovjedništvo 2. armije, kada je odlikovan Redom zlatnog runa. Vojnu upravu Lombardije te zapovjedništvo austrijske vojske u sjevernoj Italiji preuzeo je 1857. Za civilnu upravu Lombardijsko-Venetskog Kraljevstva bio je zadužen carev brat Maksimilijan. Kada je 1859. izbio rat s Kraljevinom Sardinijom i njezinom saveznicom Francuskom, Gyulay je postao samostalni guverner Lombardijsko-Venetskog Kraljevstva. Nakon prvih neuspješnih sukoba kod Montebella i Palestra, teško je poražen 4.VI. kod Magente, zatim 8.VI. i kod Melegnana. Dana 16.VI. podnio je ostavku, a zapovjedništvo je preuzeo car zajedno s maršalom Heinrichom von Hessom. Gyulay je zatražio i dobio zapovjedništvo pukovnije čiji je bio titular, sa zadatkom obrane Mantove. Nakon završetka rata je umirovljen.

Supruga mu je bila grofica Antonie Wratislaw-Mitrowicz. Budući da nije imao potomaka, usvojio je 26.X.1866. nećaka Leopolda Wilhelma von Edelsheima (1826.-93.) kako bi mu prepustio prezime i nasljedstvo.