Uravić, Josip – Pepi, sokolski prednjak i gimnastički trener (Pula, 31.VII.1899. – Rijeka, 10.VI.1984.).

Otac Anton radio je u pulskom Arsenalu, a majka Marija, rođ. Justinić, bila je domaćica. Imali su sedmero djece i bili su rodom iz Dobrinja na Krku.

Josipa je otac upisao u Hrvatski sokol (Prvi istarski Sokol) 1907. Sudjelovao je na sokolskim sletovima u obližnjim mjestima jer općinska vlast u Puli nije dopuštala održavanje sletova u gradu. Početkom Prvog svjetskog rata zabranjen je rad svih sokolskih organizacija na području Austro-Ugarske Monarhije. Nastavio je 1917. s ilegalnim vježbama na spravama sa skupinom sokolaša i grupom Čeha iz ratne mornarice, kada su tajno ušli u zapečaćeni pulski Sokolski dom.

Po završetku srednje škole zaposlio se u Arsenalu. Zbog sudjelovanja u štrajku 1918. unovačen je u austrougarsku vojsku i poslan u Radgonu (njem. Bad Radkersburg) u Štajerskoj. Dezertirao je nakon dva mjeseca obuke, ali je uhićen i nakon pet mjeseci vraćen u postrojbu koja se nalazila u Mađarskoj. Po završetku rata i sloma Monarhije vratio se u Pulu te je u prosincu 1918. završio prednjački tečaj u obnovljenom Sokolu.

Zbog talijanske okupacije Pule izbjegao je 1919. u roditeljsku kuću u Dobrinju gdje mu je živjela majka s braćom, a otac je radio u Tivtu.

U Dobrinju se zaposlio u općini i borio protiv talijanske okupacije otoka. Uhićen je u rujnu 1920. s grupom otočana i odveden u krčki zatvor, a potom u logor u Kopru. Nakon što je u studenom Rapalskim ugovorom otok Krk pripao Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, štrajkao je glađu te je pušten iz logora u kojem je bio šest mjeseci. U svibnju 1921., nakon odlaska talijanske vojske, zaposlio se u katastarskom uredu u Krku. U studenom je inicirao osnivanje Sokolskog društva Krk te je izabran za prvog načelnika (na toj je dužnosti ostao do izbijanja rata 1941.), a prvi starješina je postao Otmar Brovet, tadašnji općinski načelnik i pokretač prve srednje škole na Krku. Vodio je 150 do 180 vježbača i vježbačica u Krku te poticao rad u ostalim sokolskim društvima na otoku.

Tijekom Drugog svjetskog rata i talijanske okupacije otoka bio je zabranjen rad sokolskih organizacija. Ostao je raditi kao tajnik u Općini Krk te ilegalno pomagao partizanskom pokretu u Gorskom kotaru i Lici prikupljajući novac, hranu i odjeću. Nakon vojnog sloma Italije 1943. uključio se u narodnooslobodilački odbor na Krku. Po dolasku njemačke vojske nastavio je raditi svoj posao te ilegalno prikupljao povjerljive informacije koje je predavao u Dobrinju, pješačeći po 14 km iz Krka i natrag. Sudjelovao je u izradi legitimacija i dokumenata za sudionike narodnooslobodilačke borbe.

Nakon rata, u svibnju 1945., imenovan je ravnateljem Zdravstvenog odjela Okružnog narodnog odbora primorsko-goranskog u Rijeci, gdje je 1946. organizirao i vodio, unutar sindikalne podružnice, odjel vježbača u bivšoj sušačkoj sokolani. Na vlastiti zahtjev vratio se u lipnju 1947. u Krk i vodio referadu ratnih vojnih invalida do odlaska u mirovinu 1963. U studenom 1947. osnovao je Gimnastičko društvo Krk, koje je početkom 1950-ih postalo Društvo za tjelesni odgoj (DTO) Partizan Krk. Ponovo je postao načelnik i gimnastički trener i radio na osposobljavanju novih prednjaka. Sa svojim vježbačima, njih 600, prvi put nakon rata sudjelovao je na fiskulturnom sletu 1949. u Rijeci. Kao načelnik DTO-a pripremio je otočke vježbače za dva velika sleta u Krku, 1957. kada ih je nastupilo 900, i 1967. sa 1000 sudionika. Iz Partizana su proizašli mnogi sportski klubovi i istaknuti pojedinci.

Za svoj rad primio je brojne nagrade, među kojima i Majsku nagradu Republičkog sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu Socijalističke Republike Hrvatske 1963.

U sokolstvu i sportu proveo je više od šest desetljeća, a njemu u čast nazvana je u Krku sportska ustanova Sportsko-rekreacijski kompleks Josip Uravić Pepi.

Posljednje godine života proveo je kod sestre u Rijeci. Pokopan je u Dobrinju.