Kostel (Pietrapelosa), (fotografija vlasništvo Glasa Istre, snimila Gordana Čalić Šverko), 2018.

Kostel (Pietrapelosa)

Kostȅl (Kosmȁti kaštȅl, Petrepilȏza, istromlet. Pierapelosa, tal. Pietrapelosa, lat. Petrapilosa), srednjovjekovni kaštel zapadno od Buzeta, smješten na 119 metara nadmorske visine.

Zahvaljujući izvanrednom položaju iznad doline Bračane, mjesto je bilo nastanjeno već u prapovijesno doba. Terase gradinskoga naselja prepoznatljive su samo na sjevernoj strani, svi arhitektonski tragovi prapovijesnog naselja nestali su s gradnjom kaštela. Nastanjenost mjesta tijekom brončanoga i željeznoga doba potvrđuju nalazi ulomaka keramike te nalaz ostave željeznoga oružja datiran oko 600. pr. Kr. Na jednom od polja u podnožju utvrde pronađeni su žarni grobovi s prilozima datirani u antičko doba. Feudalna utvrda izgrađena je najvjerojatnije krajem XI. ili početkom XII. st. Od 1208. do 1421. pod vlašću je akvilejskoga patrijarha, u čije ime kaštelom upravljaju razne feudalne obitelji. Među njima se ističe rod koji se nazivao po posjedu, de Petrapilosa, kojime je upravljao od početaka akvilejske vlasti do sredine XIV. st. Nakon potpadanja pod mletačku vlast, dukalom je 1440. dodijeljen Nicoli Gravisiju iz Pirana u »vječni feud«, koji se sastojao od 12 sela (Zrenj, Sočerga, Grimalda, Marčenegla, Čepić, Salež, Nugla, Črnica, Mlun, Kodolje, Omošćice i Pregara) i bio najveći mletački feud u Istri. Gravisi ostaju vlasnici posjeda do XIX. st. Kaštel je izgorio na početku XVII. st. i, premda nije obnavljan, život se u njemu nastavio do kraja XVIII. st.

Arheološkim istraživanjima ustanovljeno je trinaest razvojnih i destrukcijskih faza. Glavni ulaz nalazio se na zapadnoj strani, a vodio je prema glavnoj kuli, koja je djelomično imala i stambenu namjenu. Kulu su štitila dva obrambena zida oblikujući dva dvorišta sa zapadne i sjeverne strane. Dvorišta su bila povezana drugim ulazom uz sjeverni ugao kule. Dalje u smjeru istoka prolazom kroz treća vrata dolazilo se do crkvice sv. Marije Magdalene. U sklopu kaštela nalazila se glavna zgrada za stanovanje, koja je stubištem bila povezana s vanjskim dvorištem. Kaštel su stalno nastanjivali uglavnom vojnici, a povremeno i plemstvo, te je za njihove vjerske potrebe u prvoj polovici XIII. st. podignuta crkva sv. Marije Magdalene. Ostalo stanovništvo podno utvrde koristilo se obližnjom crkvom sv. Antuna Opata. Crkva sv. Marije Magdalene nepravilna je četvrtasta tlocrta, s upisanom četvrtastom apsidom, natkrivenom bačvastim svodom. Na pročelju, u osi glavnog ulaza podignuta je visoka preslica s jednim zvonom. Od crkvenog namještaja očuvane su samo zidane klupice. U istraživanjima 1995. pronađeni su malobrojni ulomci fresaka, a među njima i nekoliko s ostatcima glagoljskih i latiničnih grafita. Ostatci fresaka datirani su u drugu polovicu XV. st. Prestankom života unutar kaštela prestaje i funkcija crkve: posljednja služba u njoj održana je 1793.

Konzervatorsko-restauratorski radovi u kaštelu trajali su s prekidima od 1995. do 2003. (obnova crkvice sv. Marije Magdalene) te od 2009. do 2019. Istovremeno su provedena arheološka istraživanja na prostoru cijeloga kaštela, kao priprema za konstruktivnu i građevinsku sanaciju te ugradnju opreme za pristup posjetitelja. Konstruktivna i građevinska sanacija cijeloga palasa i dijelova unutarnjega dvorišta provedena je u razdoblju od 2009. do 2016., da bi 2017. bio pokrenut projekt cjelovite obnove preostalih dijelova (unutarnjega i vanjskoga dvorišta, vanjskih bedema) i ugradnje opreme za povećanje pristupačnosti, sufinanciran iz Europskoga fonda za regionalni razvoj u sklopu Operativnoga programa Konkurentnost i kohezija (2014-2020) - projekt KulTerra – Revitalizacija istarskih kaštela Morosini Grimani i Petrapilosa. U obnovi kaštela primijenjen je koncept minimalne rekonstrukcije ograničenih konstruktivno važnih položaja prema podacima o izvornom stanju i rezultatima istraživanja. Konzervatorskim pristupom prezentirane su različite građevinske faze razvoja utvrde uz čuvanje povijesnih patina na izvornim arhitektonskim strukturama. U odabiru nove opreme odabrani su materijali (masivne drvene grede, kortenski čelik) koji će tijekom vremena prirodno starjeti i poprimati patinu.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Kristina Mihovilić, „Nalazi prahistorijskih ostava na području Istre“, Arheološki vestnik, 42, 1991., 207-218; Luigi Foscan, I castelli medioevali dell’Istria, Trieste 1992; K. Mihovilić, „Arheološko istraživanje crkve Sv. Marije Magdalene u Petrapilosi“, Buzetski zbornik, 26, 2000., 20-33; Darko Darovec, Petrapilosa: grad, rodbina, fevd in markizat, Koper 2007.; Notabile castrum / Castello ben munito e ornato. Kašteli Petrapilosa i San Vincenti u povijesnom i građevinskom kontekstu, ur. Josip Višnjić, Svetvinčenat 2019.

Slučajna natuknica

Mejica