Tuntar, Giuseppe (José), političar, novinar, urednik i publicist (Vižinada, 7.I.1882. – Buenos Aires, 2.VII.1940.).

Rođen je u obitelji seljaka Mattea i Lucije Valle. Školovanje započinje u rodnoj Vižinadi, a nastavlja 1893. u koparskoj Višoj gimnaziji (I. R. Ginnasio Superiore). U jesen 1901. upisuje Filozofski fakultet u Gradcu (Graz), potom i pravo, ali zbog financijskih teškoća prekida studij 1904. i vraća se kući.

Potkraj iste godine zapaženim istupom sudjeluje na konvenciji istarskih socijalista u Bujama (Talijanski jadranski [istarski] odsjek Socijaldemokratske radničke stranke Austrije, Sezione Italiana Adriatica del Partito Operaio Socialdemocratico d’Austria; Sozialdemokratischen Arbeiterpartei [SDAP] Österreichs), a na stranačkoj konvenciji u Izoli potkraj 1907. izabran je u Pokrajinski politički komitet (Comitato politico provinciale). U tim godinama počinje pisati za stranačka glasila - pulski Il Proletario (La Terra d'Istria) i tršćanski Il Lavoratore.

Od 1908. do 1910. bio je tajnik istarskog odsjeka stranke, zatim se seli u Goricu, gdje radi kao voditelj Okružne bolesničke blagajne (Cassa distrettuale ammalati). I dalje je politički djelatan kao član SDAP-a, a postaje i prvi predsjednik Furlanskog socijalističkog saveza (Federazione socialista friulana) i glavni pokretač tjednika Il Socialista Friulano.

Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja (astma) 1914. mora u sanatorij. Nakon ulaska Italije u rat protiv Austro-Ugarske seli se u Trst gdje, usprkos lošem zdravstvenom stanju, piše za Il Lavoratore. Krajem rata, 1918., ulazi u tršćanski Odbor javnog spasa (Comitato di salute pubblica). Iste godine članovi SDAP-a koji djeluju na području Istre, Trsta i Gorice pod okupacijom Italije priključuju se Socijalističkoj stranci Italije (Partito Socialista d'Italia, PSI). Godine 1919. postaje predsjednik političkog komiteta PSI-ja Tršćanske i Goričke provincije, a na kongresu u Bologni ulazi u vodstvo stranke na državnoj razini.

Marksistički orijentiran, sljedeće godine je u komunističkoj frakciji PSI-ja koja u siječnju 1921., na XVII. kongresu u Livornu, osniva Komunističku partiju Italije (KPI, Partito Comunista d'Italia, PCI). I Tuntar je sudionik osnivačkog skupa, a potom je postavljen za privremenog direktora lista Il Lavoratore, ali tiskari su odbili raditi pod komunističkim vodstvom. Uslijedio je napad fašističkih skvadrista pa list nije izlazio do rujna 1921., a Tuntar je završio u zatvoru na 40 dana. Po izlasku iz zatvora u Gorici osniva list Spartaco kao privremenu zamjenu za Il Lavoratore.

Usprkos fašističkim pritiscima, na političkim izborima 1921. postaje prvi zastupnik Gorice u talijanskom parlamentu (deputato del Regno d'Italia). Među njegovim brojnim parlamentarnim istupima ističe se onaj od 20.VII.1921. kada progovara o neprijateljstvu talijanskih vlasti i fašista prema radništvu, posebno slavenskom, u Julijskoj krajini. Protiv njega su nastupili socijalisti uspjevši mu dati otkaz u goričkoj Okružnoj bolesničkoj blagajni (2.IX.1921.), kao i fašisti koji su ga ranili pištoljem u atentatu na Sardiniji (Cagliari), kamo je išao po stranačkom zadatku.

Nastali su nesporazumi i s komunistima (navodno je svojedobno odobravao suradnju s Gabrieleom D'Annunziom), koji ga smjenjuju s položaja direktora lista Il Lavoratore pa u prosincu 1921. napušta KPI, stranku za čije se osnivanje borio i žrtvovao.

Početkom 1924., nakon isteka parlamentarnog mandata, Tuntar ostaje bez sredstava za život, uz to slabog zdravlja, pod paskom policije i napadan od fašista. Stoga se u rujnu iste godine iseljava u Argentinu, u Buenos Aires. Ondje nastavlja politički djelovati – učlanjuje se u Talijansku jedinstvenu antifašističku frontu (Fronte unico italiano antifascista). Promiče osnivanje Udruženja Julijska krajina (Circolo Venezia Giulia), a bio je i među osnivačima udruženja slovenskih emigranata Buenos Airesa Ljudski oder. Ulazi u Talijanski antifašistički savez (Alleanza antifascista italiana) i u grupu talijanskih komunista iz Buenos Airesa. Zahvaljujući tome 1926. dobiva stalan posao bibliotekara pri komunističkom listu La Internacional – Ordine Nuovo za koji i piše. Postaje član argentinske sekcije Antiimperijalističke lige (Lega antiimperialista – Sezione argentina). Bio je i urednik tjednika Ordine Nuovo.

U veljači 1929. predstavlja Talijanski antifašistički savez na međunarodnom antifašističkom kongresu u Berlinu. U listopadu iste godine drži vatreni govor protiv Italije zbog strijeljanja Vladimira Gortana, a u studenom napušta Talijansku komunističku stranku Buenos Airesa i Talijanski antifašistički savez zbog taktičkih neslaganja s vodstvom. Tada započinje suradnju s listovima Critica i Italia del Popolo. Zbog veza s radničkim pokretom, policija mu je 1934. pretresla kuću, gdje je pronađen i zaplijenjen komunistički i antifašistički propagandni materijal, koji je smatran subverzivnim, pa završava u zatvoru. Zahvaljujući protestu demokratsko-liberalnih stranaka u parlamentu pušten je na slobodu.

Godine 1936. prihvatio je vođenje dvotjednika L'Unione, povezanog s listom Italia del Popolo.

Bavio se i prevođenjem (poznavao je i pisao na četiri jezika). U veljači 1940., pet mjeseci prije smrti, objavio je u komunističkom listu Orientación članak o smrti na lomači Giordana Bruna.

Godine 1905. u Puli je objavio Socialismo e questioni nazionali in Istria, a posmrtno su njegovi govori u talijanskom parlamentu objavljeni u „Poslanec Josip Tuntar v rimskem parlamentu ʻo barbarskem postopanju s prebivalstvom Julijske krajineʼ“ (Srečanja, 4, 18, 1969., 6-17) i Il martirio del proletariato nella Venezia Giulia: discorso alla Camera dei deputati (Trieste 1971.).