Horvat Kiš, Franjo, pripovjedač i putopisac (Lobor kraj Zlatara, 23.IX.1876. – Zagreb, 2.VI.1924.).

Gimnaziju polazio u Varaždinu i Zagrebu, gdje je upisao i učiteljsku školu, iz koje je isključen, te ju je završio u Osijeku. Kao učitelj nižih pučkih škola najdulje je (1909.–19.) službovao u Karlovcu. Od 1919. do smrti od tuberkuloze bio je tajnikom Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Pisao je pjesme, feljtone, prikaze i stručne pedagoške članke te surađivao u mnogim vodećim časopisima. Književni trag ostavio je novelama i putopisnom prozom. Isprva se bavio sudbinama malih ljudi (zbirka Ženici, 1902.), a poslije u duljim pripovijestima (Zašto, 1908., Obijalo, 1918.) širim društvenim temama. Njegovao je klasičnu realističku naraciju, deskripciju, unutarnji monolog te psihološku raščlambu, osobito bijednih i poniženih.

Književno je najuvjerljiviji putopisima od Zagreba preko Sofije do Carigrada Viđeno i neviđeno (1911.) te osobito Istarskim putima (1919.). Istrom, uglavnom Kastafšćinom, Ćićarijom i središnjom Istrom, tj. Pazinom i Pazinštinom, putovao je i bilježio ljeti 1912. i 1914. Obuzet vlastitim impresijama i putopisnim asocijacijama, motrio je živote malih ljudi i detaljizirao, a krajolicima pristupao intimistički i lirski. Važnija su mu izdanja: Sabrana djela I–II (1943.), Izabrana djela (1966.) te Pripovijetke i putopisi (1997.).

U Puli mu je posvećena ulica, a u Brestu (pod Žbevnicom) mu je 2022. postavljena spomen-ploča.