Gradsko kupalište Stoja (tal. Bagni di Stoia, Bagno comunale di Stoia, Stabilimento balneare di Stoia), uređeno javno kupalište na pulskom poluotoku Stoja, u uvali Valdifora (Val di Fora).

Na sjeveroistočnom dijelu poluotoka gradsko je kupalište uređeno već 1919., kada je 1.VII. službeno otvoreno nakon radova koje je na državnom zemljištu izvela vojna inženjerija talijanske Ratne mornarice. Prema tadašnjem tisku, kupalište je u početku bilo organizirano oko jedne drvene barake, koju je Provincijsko zdravstveno povjerenstvo uklonilo tijekom 1930-ih. Istodobno je tradicionalno civilno gradsko kupalište, Bagno Polese, 1936. opisivano kao dotrajali objekt okružen morem loše sanitarne kvalitete.

U takvim je okolnostima na manje atraktivnoj, stjenovitoj sjeveroistočnoj obali poluotoka Stoja podignut novi, suvremeni kompleks kupališta. Gradnju je financirala općinska uprava, a projekt je povjeren mladom pulskom arhitektu Enricu Trolisu. Objekt, dovršen 1936., smatra se jednim od najznačajnijih ostvarenja moderne arhitekture u Puli tridesetih godina XX. st. Pri projektiranju su naglašeni funkcionalnost, ekonomičnost izvedbe i očuvanje prirodnoga ambijenta. U izvedbi objekta sudjelovali su geometar Bruno Cristofoli i građevinski inženjer Giordano Valdemarin.

Arhitektonska koncepcija počiva na asimetričnoj tlocrtnoj kompoziciji, minimalističkoj konstrukciji i jednostavnim geometrijskim oblicima te je nadahnuta estetikom broda, osobito palubom, okruglim prozorskim otvorima i motivima jarbola. Središnji i prostorno dominantni element kompleksa bilo je prostrano sunčalište. Posebno se ističe polukružno izbačena terasa, izvedena kao izdužena lebdeća ploha oslonjena na dva stupa, koja oblikom podsjeća na brodski pramac. Zidne su plohe ritmizirane kružnim prozorima, vertikalnim plohama vrata kabina i horizontalnim linijama metalnih ograda. Kompleks je bio smješten na rubu borove šume, koja je pružala hladovinu i prostor za odmor, a iza glavnog objekta nalazio se kružni podij za orkestar. U sklopu kupališta postojali su i restoran, tuševi, kabine za presvlačenje, terasa i mol za skakanje u more. Na ulazu u kompleks nalazila se kućica za naplatu ulaznica, dok je ograđeni dio šume također bio sastavni dio kupališta.

Svečano otvorenje novoga kupališta održano je 18.VII.1936. Bilo je otvoreno od 8 do 20 sati, a kućni red uređivao je korištenje kabina, sunčališta, terase i borove šume te propisivao pravila ponašanja. Zahtijevalo se pristojno kupališno odijelo, djeca mlađa od deset godina morala su biti pod nadzorom odraslih, a u slučaju nemirnoga mora kupalište se privremeno zatvaralo. Bili su zabranjeni ulazak vozila i životinja te stvaranje buke i prelazak plutajuće međe kupališnoga prostora.

Kupalište je s gradskim središtem bilo povezano javnim prijevozom. Godine 1940. do kupališta je prometovala ljetna autobusna linija br. 5 pulskog prijevoznika Grattoni, koja je od Giardina (Largo Oberdan) preko Valkana vozila svakih trideset minuta. U jugoslavenskom razdoblju, kao i danas, područje je povezano gradskom autobusnom linijom br. 1.

Posebno mjesto u povijesti kupališta imao je Giovanni „Nini“ Nacinovich (1904.–1983.), koji je od 1933. do smrti radio kao kupališni spasilac (bagnino) i čuvar kupališta. Iz mora ispred kupališta spasio je 636 kupača. U listu La voce del popolo opisivan je kao „il bagnino del tempo che fu“, a njegov je dugogodišnji rad povezivao predratnu Pulu s gradskim životom nakon priključenja Pule Jugoslaviji 1947., kada je Stoja nastavila biti jedno od omiljenih pulskih kupališta. Posjećivali su ga i stanovnici koji su u Puli živjeli prije Drugoga svjetskog rata, nakon kojega su postali esuli te je tako nastavilo biti mjesto susreta različitih generacija pulskoga stanovništva.

Od 1983. do 1991. kupalište je držao Arenaturist, a potom je do 2005. na nj imao koncesiju Vladimir Načinović – Miro, Giovannijev sin. S vremenom je kompleks postupno propadao, što je već tijekom 1980-ih i 1990-ih izazivalo upozorenja i javne rasprave o njegovu stanju. Tijekom 1990-ih izvedena je djelomična obnova zidova objekta, a nakratko su ponovno otvoreni kavana i disko-klub.

Objekt je tijekom prvih desetljeća XXI. st. nastavio ubrzano propadati, iako je kompleks zaštićen kao kulturno dobro rješenjem Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture od 20.XII.2005. Te upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Grad Pula pokrenuo je 2016. projekt sanacije i obnove kupališta. U sklopu zahvata uređeni su mol, prostor iza kabina i gornja terasa, dok je središnji objekt kupališta obnovljen 2019. Cjeloviti projekt predviđao je i uređenje parkirališta, dječjega igrališta, novih kabina i sanitarnih čvorova, spremišta, ugostiteljske terase, caffe-bara, restorana, sunčališta i plesnoga podija. Obnovom se nastojalo očuvati izvorne arhitektonske vrijednosti objekta i istodobno prilagoditi kompleks suvremenoj javnoj i turističkoj namjeni.

Slike