Fontik (srednjovj. lat. fonticum, mlet. fontego [od ar. funduq]: tržnica, dućan, skladište), srednjovjekovni naziv za zgradu ili kompleks zgrada koje su služile za odlaganje robe i smještaj stranih trgovaca, a u istarskim gradovima naziv spremišta za brašno i žitarice kojima se stanovništvo hranilo u slučaju nestašice zbog lošeg uroda ili opsade grada.

Mletačka, pizanska i đenovska trgovina u glavnim sredozemnim lukama temeljila se na sustavu fontika. U Mletačkoj Republici seljaci su fontiku morali prodati 30 posto uroda po cijeni nižoj od tržišne. Poznati fontici u Veneciji bili su Fondaco a S. Silvestro (1178.), Fondaco dei Tedeschi (1288.), Fondaco dei Turchi (XVI. st.) i Fondaco a S. Margherita (1704.).

Jedan od najvažnijih istarskih fontika bio je u Kopru. Imao je predsjedništvo, izabrano od Velikoga vijeća, koje je određivalo količinu i kakvoću žita te njegovu cijenu; blagajnika, koji je vodio financijsku knjigu; fontikara, koji je prodavao žito i brašno; revizora, koji je davao savjete vezane za količinu žita i brašna. Stari fontik u Rovinju bio je osnovan u XV. st., a novi 1680. Posuđivao je i sjeme za sjetvu. Imao je vlastiti statut. Ukinut je 1810., kada su njegova sredstva pripala općini.

Koparski je fontik, izgrađen krajem XIV. st. i preuređen 1460., bio na trgu Brolo, a danas su u njemu austrijski i mađarski konzulat. Labinski fontik, izgrađen 1539., preuređen je 1844. u kazališnu dvoranu (Malo kazalište, Teatrino). Sjećanje na pulski fontik, koji se nalazio na Forumu, čuva Fontička ulica. Zgrada buzetskog fontika, koja se i danas tako naziva, podignuta je u starogradskoj jezgri 1534. te obnovljena 1588., pa ponovno 1900., ali kao prostor za društvena događanja, čemu i sada služi. U Grožnjanu galerija Fonticus, smještena iznad gradske lože iz 1587., nosi ime po fontiku koji se nekoć tamo nalazio.