Babič, Jože, glumac, kazališni, televizijski i filmski redatelj, kazališni voditelj, publicist (Povžane kod Materije, 13.II.1917. – Ljubljana, 10.V.1996.).

Otac Jožef (Josip), majka Jožefa (Josipina) rođ. Fradel, obiteljski nadimak bio je Jurketovi. Otac je bio željeznički službenik u Trstu, a zbog njegovog sudjelovanja u štrajku obitelj se 1922. preselila u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u Studence kraj Maribora (danas mariborska gradska četvrt). Tu je Jože pohađao osnovnu školu, a i sudjelovao u lutkarskom kazalištu tamošnjeg Sokolskog doma.

Još kao učenik priključuje se radničkom komunističkom pokretu, a zbog političkog angažmana bio je na drugoj godini isključen iz Državne trgovačke akademije koju je polazio u Mariboru, pa je ispite polagao izvanredno. U to vrijeme polazio je i glumački tečaj u Slovenskom narodnom kazalištu (SNK) u Mariboru kod kazališnog glumca i redatelja Vladimira Skrbinšeka. Nastupao je u predstavama lokalnih amaterskih kazališta Svoboda i Vzajemnost, potom i u SNK-u Maribor. Ujedno je za Vzajemnost već 1937. režirao svoju prvu kazališnu predstavu Kriza, radničku dramu Rudolfa Golouha, izvedenu u Podbrežju (danas mariborska gradska četvrt). U tom je vremenu prijateljevao s redateljem Franom Žižekom te je gostovao u njegovim avangardističkim kazališnim predstavama u Ptuju. Od jeseni 1983. redovni je član ptujskog kazališta, u kojem je u sezoni 1940./41., po Žižekovom odlasku, preuzeo umjetničko vodstvo i redateljsku ulogu.

Drugi svjetski rat uglavnom je proveo u koncentracijskim logorima, a 1944. uspio je pobjeći iz onog u Auschwitzu te se pridružio poljskim dragovoljcima koji su, u sastavu sovjetske Crvene armije, sudjelovali u oslobađanju Berlina.

Nakon rata vraća se u Ptuj, gdje nastavlja biti umjetnički voditelj kazališta, a istovremeno je i referent za narodnu prosvjetu. Također počinje glumiti u SNK-u Maribor, koje vodi F. Žižek, tamo prelazi u sezoni 1947./48. te svojom režijom utire put manje konvencionalnom kazalištu. Potom odlazi u Trst, u Slovensko narodno kazalište. Prvenstveno je glumio, ali se i sve više usmjeravao na režiju. Od sezone 1954./55. do 1958./59. bio je i umjetnički voditelj kazališta u kojem je djelovao gotovo desetljeće i po te režirao 45 predstava. Usporedno je režirao i u drugim slovenskim kazalištima, pa se tako vraćao i u Maribor, gdje je surađivao s dramaturgom, scenaristom i komediografom Tonetom Partljičem.

Od 1961. djeluje kao slobodan umjetnik, nastavljajući živjeti u Trstu, gdje režira kazališne predstave, televizijske i igrane filmove. Film je studirao u Rimu i Milanu. Režirao je 1959. svoj prvi igrani film Tri četrtine sonca, koji je na Pulskom filmskom festivalu osvojio drugo mjesto, a Babič je nagrađen za najbolju režiju. U Puli je 1961. njegov film Veselica nagrađen Velikom srebrnom arenom i specijalnom diplomom (ujedno je Miha Baloh za ulogu u tom filmu dobio Zlatnu arenu za najbolju mušku ulogu te Vojislav Vanja Bjenjaš diplomu za montažu), a 1966. dobio je diplomu za režiju filma s aktualnom temom Po isti poti se ne vračaj. Ukupno je snimio šest filmova.

Institucionalnoj kazališnoj karijeri vraća se 1969. kao umjetnički voditelj Primorskog dramskog kazališta u Novoj Gorici, koje je njegovom zaslugom ubrzo profesionalizirano, a on je u sezoni 1969./70. postao i njegovim ravnateljem. Tu je pokrenuo i međunarodni festival Goričko srečanje malih odrov. Na dužnosti ravnatelja i umjetničkog voditelja ostao je do 1974., potom se vraća u Trst i nastavlja raditi kao slobodan stvaralac.

U kazalištima je režirao djela slovenskih autora, kao i svjetskih klasika te predstavnika moderne svjetske drame, ukupno je postavio blizu 200 predstava. Njegove su se izvedbe odlikovale zvučnim i svjetlosnim efektima te plesnim elementima. Bavio se i scenografijom i kostimografijom.

Bio je poznat i po postavljanju predstava u velikim dvoranama i na otvorenom, pa je u ljubljanskoj dvorani Tivoli 1976. s više suautora (Polde Bibič, Darijan Božič, Beno Hvala, Primož Kozak, Peter Skalar i Matjaž Vipotnik) uprizorio Hlapca Jerneja na središnjoj proslavi 100. obljetnice rođenja Ivana Cankara, a još u 1950-im u Trstu na otvorenom (nogometnom igralištu Sv. Ivan) djela Celjski grofje Bratka Krefta (1951.), Romeo in Julija Williama Shakespearea (1952.), Miklova zala Jakoba Sveta (1953.) i Primorske zdrahe Carla Goldonija (s Modestom Sancinom, 1955.). U Cankarovom domu u Ljubljani, u suradnji sa Slovenskim narodnim kazalištem Drama, priredio je 1983. spektakularnu izvedbu Umetnikove trilogije Lojza Kraighera.

S više je predstava od 1959. do 1984. sudjelovao na Sterijinom pozorištu u Novom Sadu, tada najznačajnijem jugoslavenskom kazališnom festivalu.

Redatelj je i televizijskih filmova i serija, među kojima su Barve spomina (o slikarskom i grafičkom opusu slovenskog umjetnika Lojza Spacala, scenarij Giorgio Sestan, 1967.), Balada o temi (scenarij Saša Vuga, 1967.), Jeprški učitelj (scenarij France Vurnik po istoimenoj noveli Simona Jenka, 1969.), Pogreb (scenarij Beno Zupančič i Vladimir Frantar, 1972.), Ščuke pa ni, ščuke pa ne (scenarij T. Partljič, 1980.) i dr.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Za režiju Carkarovoga Kralja na Betajnovi dobio je 1970. prvu nagradu na mariborskom kazališnom festivalu Borštnikovo srečanje, nagradu Udruženja dramskih umjetnika Slovenije na Borštnikovom srečanju za predstave Ščuke pa ni T. Partljiča (1974.) i Koža megle Frančeka Rudolfa (1977.), nagradu Prešernove zaklade (sklada) 1976. za režiju drame Dva bregova Antona Leskovca, Prešernovu nagradu za izvedbu Hlapca Jerneja na obilježavanju 100. obljetnice rođenja I. Cankara (sa suautorima, 1977.) i za životno djelo na području kazališne, filmske i televizijske režije (1981.), zlatnu značku Borštinkovog srečanja (1985.), nagradu Milke i Metoda Badjure za životno djelo na području filma (1996.) i druge.

Više je godina bio u ocjenjivačkom povjerenstvu Borštnikovog srečanja, surađivao je s radiopostajama u Ljubljani, Kopru i Trstu, a istaknuo se i osmišljavanjem proslava za nacionalne događaje. U akademskoj godini 1982./83. bio je i predavač filmske režije i glume na ljubljanskoj Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju.

Ženio se četiri puta – glumicama Štefkom Drolc, Mirom Sardoč i Tejom Glažar te filmskom producenticom Lidijom Koren, a glumice su i njegove kćeri Barbara i Josipina (Pia).

Njegovo ime noisla je, od 1999. do 2007., godišnja nagrada Radiotelevizije Slovenije za izvanredna postignuća na području igranog i dokumentarnog filma.

U Novoj Gorici mu je 2018. pred kazalištem postavljeno brončano spomen-poprsje, rad akademskog kipara Mirsada Begića.