Ribarić, Josip

Ribarić, Josip, jezikoslovac (Vodice, 11.XII.1880 – Zagreb, 21.VIII.1954). Gimnazijsko školovanje završio je u Sušaku, potom je na Sveučilištu u Beču upisao studij agronomije, ali je 1904. prešao na studij slavistike (prof. V. Jagić, M. Rešetar). U Vodicama je 1904. osnovao prvu pučku knjižnicu Narodnu prosvjetu, a 1907. pjevačko društvo Zelenbor. Od 1911. suplent je za hrvatski, talijanski i njemački jezik na učiteljskoj školi u Kastvu, kamo je došao na poziv njezina ravnatelja Vladimira Nazora, s kojim je posebno surađivao na izradi čitanke za pučke škole u Istri.

Od 1912. školskim je nadzornikom za kotar Buje i Poreč, 1914. izabran je za narodnog zastupnika u Istarski sabor u Poreču, koji se zbog rata više nije sastao, a 1915. mobiliziran je u I. svjetski rat. Doktorsku radnju naslovljenu Gruppierung südslavischer Dialekte der Halbinsel Istrien mit einer Darstellung der Mundart von Vodice in Istrien predao je 1916. na bečko sveučilište, ali je, unatoč dobrim ocjenama (prof. M. Rešetar, V. Vondrák), nije obranio. Objavljena je u njegovu hrvatskom prijevodu s naslovom O istarskim dijalektima. Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri s opisom vodičkoga govora (Pazin 2002., i u Srpskome dijalektološkom zborniku Srpske kraljevske akademije, 1940., 9). U uvodu prvoga dijela kritički govori o austroug. popisima pučanstva prema »jeziku općenja« te, kao i Rešetar i dr., sumnja u vjerodostojnost njihovih iskaza o etničkoj pripadnosti istarskog stanovništva. Zatim navodi romanske govore (mletački, istriotski, istrorumunjski) i njihovu rasprostranjenost te nešto opširnije govori o jezičnim značajkama južnoslavenskih dijalekata u Istri, o njihovoj rasprostranjenosti, mjestima, govornicima, prezimenima i dr. U drugom dijelu opsežno opisuje govor Vodica, dodavši uzorke teksta i mali rječnik. Ta je studija (kojom se poslužio među ostalim i P. Skok u Etimologijskom rječniku) istodobno i vrelo povijesnih i demografskih podatka o Istri s početka XX. st. Nakon I. svjetskog rata u izaslanstvu je Države SHS kao ekspert za Istru sudjelovao na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. Potom je bio profesorom u Mariboru, ravnateljem učiteljskih škola u Kastvu 1929–38., Petrinji do 1940. i Zagrebu do 1942., kada je zbog »nepodobnosti« premješten u Sveučilišnu knjižnicu i 1944. umirovljen. Nakon svršetka rata socijalistička mu je vlast uskratila tu mirovinu (zbog navodnoga kvislinškoga djelovanja, koje nikada nije dokazano). Stoga se 1948. odazvao pozivu Bože Milanovića da na sjemenišnoj gimnaziji u Pazinu predaje hrvatski jezik. Vratio se 1950. u Zagreb, gdje je sudjelovao u više projekata Instituta za jezik JAZU, među ostalim u izradbi Rječnika JAZU, te nastavio samostalan rad na monografskom opisu perojskoga govora, koji nije stigao dovršiti.

U povodu 120. obljetnice rođenja u buzetskom mu je spomen-parku u rujnu 2000. postavljeno brončano poprsje, rad kipara Vanje Radauša, inače Ribarićevog zeta. Pet godina kasnije odljevak biste postavljen je i u rodnim mu Vodicama. 

LIT.: B. Finka, Znameniti Istranin Josip Ribarić, kao jezikoslovac, Buzetski zbornik, 1991, 16; J. Radauš Ribarić, Životni put prof. Josipa Ribarića, ibid.

Lina Pliško, Istarska enciklopedija

Posljednja promjena: 7. 6. 2005., ur.