Vlačić Ilirik, Matija (lat. Matthias Flacius Illyricus), protestantski teolog, crkveni povjesnik i filolog (Labin, 3.III.1520. – Frankfurt na Majni, 11.III.1575.).

Otac mu je bio Andrija Franković (Andreas Francovich), a majka Jakova (Jacoba) Luciani, koja je umrla pri njegovu porodu. Imao je stariju braću Franju (Franciscus) i Jakova (Jacobus) te sestre Celiju (Celia), Martinu i Dominiku (Dominica).

Nakon početnoga školovanja u rodnome gradu, u Veneciji je 1536.–39.proučavao humanističke znanosti. S idejama reformacije upoznao ga je fra Baldo Lupetina, šurjak njegova ujaka Luciana Lucianija. Po nagovoru Lupetine odlazi na studij u Njemačku.

Tamo je postao vatrenim pristašom reformacije, što je dobrim dijelom odredilo njegovu osobnu i znanstvenu sudbinu. Kako je reformacija isticala samo Bibliju (sola Scriptura) kao izvor Objave, a vjera u Objavu je izvor i posrednik milosti, Vlačić se za studija u Baselu, Tübingenu i Wittenbergu 1539.–44. predao izučavanju hebrejskoga i grčkoga jezika.

U Wittenbergu se povezao s vodećim protestantskim teologom Filipom Melanchtonom, koji ga je i materijalno pomagao. Godine 1544. postao je magistar slobodnih umijeća i profesor grčkoga i hebrejskoga na Protestantskom sveučilištu u Wittenbergu.

Već 1542. upoznao se s već oronulim i bolesnim vođom reformacije Martinom Lutherom, na kojega je ostavio snažan dojam. Nakon Lutherove smrti 1546. unutar protestantizma dolazi do određenih dogmatsko-teoloških previranja i sukoba između dviju struja: umjerenije i radikalne protestantske, koja je u ime obrane čistoće protestantskih načela odbijala svaki kompromis radi približavanja protestantizma i Katoličke crkve. Ustali su protiv Augsburškog interima (vjeroispovjednog obrasca koji su sastavili katolički i protestantski teolozi) te Lajpciškog interima (razgovora protestantskih i katoličkih teologa oko crkvenog uređenja). Najistaknutiji predstavnik borbeno-radikalnih protestanata bio je Vlačić, po kojemu su i dobili naziv „flacijanisti“. Na čelu umjerenije struje stajao je F. Melanchton, a po njemu se ta struja nazivala „filipistima“.

Godine 1549. izašao je Vlačićev teološki prvijenac De vocabulo fidei, s Melanchtonovim predgovorom, no te je godine između njih došlo do potpuna raskida. Vlačić je objavio anonimnu brošuru protiv interima, a zatim dao ostavku na Vitenberškom sveučilištu i otišao u Magdeburg, gdje je 1549. tiskao traktat De falsa papistarum fide. U Magdeburgu, središtu akcija protiv pape, cara i reformacijskih kompromista, Vlačić je samo 1550. napisao oko 35 spisa, a 1553. napravio plan o izdavanju dvaju djela – kataloga svih koji su se prije Luthera borili za istinu vjere, a protiv zabluda papinskoga Rima te kritičku povijest Crkve. Ne mogavši pristati na filipističku mlakost u obrani protestantskih stavova, nemilosrdno je napadao Melanchtona i njegove pristaše, a on mu je uzvratio nazvavši ga „ilirskom zmijom“.

Djelo Catalogus testium veritatis qui ante nostram aetatem reclamarunt Papae napisao je u Magdeburgu za samo tri godine (1553.–55.), a tiskao ga je u Baselu 1556. U njemu kaže da reformacija XVI. st. nije iznenadna ili samonikla pojava, nego nastavak dugoga procesa borbe protiv papinstva. Za boravka u Magdeburgu Vlačić je sa skupinom suradnika započeo rad na velikoj povijesti Crkve. Djelo pod nazivom Ecclesiastica Historia, poznatije kao Centuriae Magdeburgenses (Magdeburške centurije), monumentalan je pregled crkvene povijesti u 13 svezaka, a svaki svezak obuhvaća jedno stoljeće (lat. centum: sto), po čemu je djelo i dobilo naziv. Izlazile su u Baselu 1559.–74.

Kada je 1556. dobio poziv za profesuru s dvaju njemačkih sveučilišta, jenskoga i hajdelberškoga, morao je prihvatiti Jenu (iako je preferirao Heidelberg) jer je to prije obećao saskim knezovima. Sa Sveučilišta je otpušten 1561. zbog suprotstavljanja mjesnomu knezu, koji je prisvojio pravo da odlučuje o crkvenim stvarima, a zahtijevao je i da Vlačić ništa ne tiska što ne odobre on ili njegovi savjetnici. Unatoč savjetima najbližih suradnika da se vrati u Magdeburg, Vlačić 1562. odlazi u Regensburg, smatrajući ga najprikladnijim za ostvarenje svojih planova oko prijevoda Biblije i formiranje središta ilirske reformacije. Kako mu je plan zaposlenja na Sveučilištu propao, napustio je Regensburg, pa je 1567.–73. prognanik u više europskih gradova, nakratko u Antwerpenu, Frankfurtu na Majni, Baselu, Speyeru, a na Sveučilištu u Strasbourgu proveo je pet godina.

Stalno, a posebice nakon mirenja melanhtonovaca i vlačićevaca (bez Vlačića) 1568., bio je na udaru saskih knezova i njihovih teologa. Optuživali su ga kao glavnoga krivca za teološke rasprave, uzročnika nemira i sukoba među njemačkim staležima. Protjeran je iz Strasbourga pa se s cijelom obitelji sklonio 1573. u samostan Bijelih gospođa u Frankfurtu na Majni, gdje je umro u bijedi.

Progoni i nerazumijevanja dodatno su učvršćivali Vlačića u uvjerenju kako je prava istina sadržana u radikalnom protestantizmu, pa u svojim teološkim spisima strastveno zagovara izvorne ideje reformacije. Napisao je dvjestotinjak radova, uglavnom na latinskom jeziku. U najvažnijim traktatima Clavis Scripturae sacrae, De peccato originali, De corrupto Ecclesiae Statu i dr. ističe bit protestantskog učenja, a to je da zbog toga što je ljudska narav potpuno uništena istočnim grijehom, čovjek bez milosti koju je zaslužio Isus Krist ne može učiniti nikakvo dobro niti se spasiti.

Vlačić je s ponosom isticao svoje podrijetlo, a zavičaja se sjećao s toplinom, o čemu govori i njegov izraz Istria mea dulcissima patria (Istra, moja premila domovina). Pripisuje mu se autorstvo dvaju polemičkih spisa na hrvatskome, na ikavskoj čakavštini: Rasgovarange megiu Papistu i gednim Luteran (Padova 1555.) i Katehismus hervatski (u: Otrozhia biblia, Laibach 1566.), ali prevladava mišljenje da to nije vjerojatno.

Matija Franković se od 1542. počeo potpisivati kao Matthias Flacius Illyricus (u skraćenom obliku Matt. Fla. Illy.), možda u značenju Matija Vlah Ilirik. Vjerojatno je Vlah ili Vlacić bio obiteljski nadimak jer je Matija, kada mu je to zatrebalo, dobio 1569. potvrdu labinskog podestata da je Vlacich alias Francovich. Međutim, nitko se od njegove rodbine u Labinu nije službeno koristio prezimenom Vlacić/Vlačić.

Veliki interes i zanimanje za djelovanje i život Matije Vlačića Ilirika pokazao je Mijo Mirković napisavši tri njegove biografije, 1938., 1957. te 1960. s novijom verzijom objavljenom 1980.

U rodnom mu Labinu, u palači Francovich, 1975. otvorena je Memorijalna zbirka Matije Vlačića Ilirika u organizaciji Narodnog muzeja Labin.

Njegovo ime nosi Sveučilišni centar za protestantsku teologiju Sveučilišta u Zagrebu, osnovna škola u Labinu, gradska knjižnica u Rovinju, ulice u Labinu, Rovinju, Umagu, Poreču, Puli, Novigradu, Bujama, Raši, Kanfanaru, Fažani, Rijeci (trg), Zagrebu, Zadru, Slavonskom Brodu, Tenji...

Slike