Ilirik (lat. Illyricum), antički je naziv za područja koja su nastanjivali Iliri.

Nakon pobjede u Prvom ilirskom ratu (229.-228. pr. Kr.), Rimljani su nad grčkim kolonijama na istočnoj obali Jadrana i nad njihovim zaleđem uspostavili protektorat Ilirik. Trećim ilirskom ratom (171.-168.) uništeno je Ilirsko kraljevstvo te njegov teritorij, koji je sezao od Boke kotorske do Skadarskog jezera, podvrgnut Rimu.

Rimljani su nastavili s osvajanjima šireći svoju provinciju Ilirik, koja je u drugoj polovici I. st. pr. Kr. prostirala između rijeka Raše i Mati (danas u Albaniji). Senatskom provincijom postaje 27. pr. Kr., a zatim mu je upravno pripojen teritorij Panonije. Nakon gušenja Velikoga ilirskog ustanka (Batonski rat ili Ustanak dvaju Batona, 6.-9. posl. Kr.), Ilirik je podijeljen na provincije Gornju Panoniju (Pannonia superior) i Ilirik (poslije Dalmacija, Dalmatia).

Velikom Dioklecijanovom (284.-305.) upravnom reformom, Ilirik postaje jednom od četiriju prefektura Rimskoga Carstva, obuhvaćajući gotovo cijeli Balkanski poluotok (izuzev Tracije). Sastojao se od dviju dijeceza – Istočnoga (Illyricum orientale) i Zapadnoga (Illyricum occidentale) Ilirika. U toj je prefekturi područje nekadašnjega Ilirika obuhvaćalo tri provincije: Dalmaciju, Prevalitanu (Praevalitana) i Novi Epir (Epirus nova). Ta se upravna podjela uglavnom očuvala do provala i doseljenja Slavena na to područje.