Vergan, Jože (Giuseppe), antifašist, španjolski dragovoljac, političar, publicist (Popetre nad Dragonjom, 6.II.1904. - Seča kraj Portoroža, 15.VII.1975.).

Iz seljačke obitelji, osnovnu školu pohađao je kratko u Truškama, pa je bio sluga u Kubedu. Nakon Prvog svjetskog rata uključio se u Komunističku partiju Italije. S 18 godina zaposlio se u Trstu kao konobar.

Vojni rok služio je u Firenci, a po povratku je zbog antifašističke aktivnosti višekratno zatvaran. Djelovao je i u ilegali, a karabinjeri su za njim raspisali tjeralicu. Uhićen je 1929. i u listopadu iste godine izveden pred Specijalni sud za zaštitu države u Rimu, ali je oslobođen zbog nedostatka dokaza. No, svejedno je tri godine bio konfiniran na otocima Lipari i Tremiti. U rujnu 1933. pobjegao je u Jugoslaviju, ali i tu je imao problema, pa je htio u Sovjetski Savez, ali je vraćen s austrijsko-čehoslovačke granice. Konačno je uspio dobiti putovnicu za Francusku. U Parizu se povezao s komunistima, potom je na francuskom jugu kao aktivist Narodne fronte djelovao u okruzima Lot, Garonne i Dordogne.

U rujnu 1936. priključuje se kao dragovoljac republikanskim internacionalnim brigadama u Španjolskoj i sudjeluje u borbama za Madrid. Tu je ranjen, potom i na rijeci Ebro, pa se više nije vratio na front nego je radio u vojnoj pošti, a u Barceloni je postao artiljerijski poručnik. U studenom 1938. njegova brigada Garibaldi je demobilizirana i zajedno sa suborcima je početkom 1939. u Francuskoj interniran, u logor u Argelèsu gdje je dočekao početak Drugog svjetskog rata. Nakon što je pušten, u srpnju 1940. priključuje se francuskim partizanima. Bio je 1941. među organizatorima Pokreta otpora u okruzima Lot i Garonne, a tijekom rata u francuskoj oslobodilačkoj vojsci dobit će, kao komandant bataljuna, čin kapetana (satnika). Od 9. prosinca 1944. bio je član jugoslavenske vojne misije, a nakon oslobođenja Francuske komandant jugoslavenske repatrijacijske baze u Marseilleu.

Ljeta 1945. vraća se u rodni kraj. Radio je u koparskom Okružnom narodnom odboru, pa kao upravitelj Narodne menze u Izoli, a u mirovinu je otišao 1956.

O svojem životnom i ratnom putu napisao je knjigu Od Marezig do Madrida (Ljubljana 1962.) koju je za objavu priredio pjesnik Albert Širok.