Arheološka istraživanja u podmorju Rovinjštine, (fotoarhiva Glasa Istre, izvor: Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru), 2018.

podvodna arheologija

Podvodna arheologija ili hidroarheologija, arheološka disciplina koja proučava podvodna (pod morem, u rijekama i jezerima) arheološka nalazišta.

Specifične okolnosti istraživanja i dokumentiranja takvih nalazišta zahtijevaju posebna znanja i vještine, tehnike, tehnologije i tehnička pomagala (ronilačka oprema, vakuumske crpke). Posebice se razvila od 1960-ih, kada se usavršila tehnika samostalnoga ronjenja; ovisila je o ronjenju na dah ili pak u teškim ronilačkim odijelima, što ju je znatno ograničavalo.

U Istri su već potkraj XIX. st. arheolozi pokušavali dokučiti karakter navodnih podmorskih ostataka građevina oko Rovinja i Barbarige, tražeći rješenje nestanka Cisse, pri čemu su se koristili uslugama teških ronilaca carske i kraljevske mornarice i vještih ribara, ali bez većih rezultata. Tada je primijećeno da se ostatci antičkih građevina uz more djelomice nalaze ispod morske razine na cijeloj istarskoj obali, pa se to tumačilo poniranjem cijele zapadne obale. U takvim slučajevima proučavanje antičke arhitekture jednim dijelom ovisi o podmorskoj arheologiji. Između I. i II. svjetskog rata Attilio Degrassi istraživao je ostatke potopljenih lučkih konstrukcija (lukobrani, valobrani, gatovi i izgrađene operativne obale) duž istarske obale, ali iz čamca za mirnoga mora, ograničavajući se na osobna zapažanja u plitkome moru. Začetnik podmorske arheologije u pravome smislu u Istri bio je Štefan Mlakar, koji je od trenutka dostupnosti nove ronilačke tehnologije počeo okupljati prve ronioce, surađivati s ronilačkim klubovima i priređivati prve tečajeve za arheologe ronioce. S jednim je češkim ronilačkim klubom 1960-ih zaštitno istražio potonuli antički brod kraj Savudrije s teretom amfora, a s pulskim Centrom za podvodne aktivnosti više je puta tih godina priređivao sustavna rekognosciranja podmorja jugozapadne Istre (Medulin, Banjole, Barbariga, Rovinj, Limski kanal). U Slovenskome primorju sličnom se aktivnošću bavila Elica Boltin-Tome, arheologinja piranskoga Pomorskog muzeja.

Novi naraštaj arheologa ronilaca stasao je 1980-ih. Podmorskom se arheologijom, uz ostale arheološke aktivnosti, bave Damir Matošević u Rovinju, Vladimir Kovačić u Poreču i Snježana Karinja u Piranu, samostalno istražujući podmorje, priređujući sustavna rekognosciranja ili pak sudjelujući u većim ekipama koje provode sustavna istraživanja. Na istarskom području, na različitim projektima zaštitnoga značaja redovito rade arheolozi ronioci Odjela za arheologiju Uprave za zaštitu spomenika kulture Ministarstva kulture RH (Mario Jurišić, Marijan Orlić, Irena Radić-Rossi) i arheolozi ronioci iz Zadra (Zdenko Brusić, Smiljan Gluščević). Zagrebački arheolozi tijekom l980-ih i 1990-ih istraživali su potopljenu arhitekturu i morsko dno u uvali Verige na Brijunima, najprije samostalno, u okviru tadašnjega Republičkoga zavoda za zaštitu spomenika kulture, a potom u suradnji s društvom Bayerische Gesellschaft für Unterwasserarchäologie i Sveučilištem iz Passaua iz Njemačke. Rezultati tih istraživanja bacaju novo svjetlo na kronologiju intenziteta prometa u ant. pristaništima. Oko 1995. dokumentirali su potopljene ostatke arhitekture oko poluotoka Vižule kraj Medulina, a zaštitno su istražili ostatke brodoloma kraj Trgeta, s teretom amfora (Narodni muzej u Labinu). Gotovo istodobno Brusić je u Savudriji istražio i dokumentirao ostatke sjeverne lukobrana radi njegove rekonstrukcije u sklopu revitalizacije obale. U Katoru kraj Umaga višegodišnjim istraživanjima otkriveni su mnogi podatci i zanimljivosti o luci antičkog naselja (Gluščević, Narcisa Bolšec-Ferri).

Iako je težište rada bilo na potopljenoj arhitekturi, mnogo je osjetljivija zadaća podvodne arhelogije zaštita ostataka brodova s teretom. Najčešći su antički teret amfore, koje su čest plijen neovlaštenih ronilaca, pa se i nedopušteno odnose iz Istre. Služba zaštite poznaje mnoge podmorske lokalitete u istarskom priobalju, a premda se podatci o njima ne iznose javno, neki su potpuno uništeni, većina je devastirana, a samo su neki netaknuti. Podmorski lokaliteti važan su arheološki podatak, jer dijelovi broda omogućuju rekonstrukciju njegova izgleda i objašnjenje tehnološkoga razvoja brodogradnje u starome vijeku, a teret i brodska oprema pružaju uvid u trgovačke tokove, predmete trgovine, podrijetlo i odredište robe. Uz antičko doba podmorska arheologija proučava i srednjovjekovne, novovjekovne, pa i suvremene brodolome. Pomama za turističkim ronjenjem povećava zanimanje za olupine putničkih, trgovačkih i ratnih brodova potopljenih uz istarsku obalu (Baron Gautsch kraj Rovinja, HMS Coriolanus kraj Novigrada, talijanski Rossarol kraj Ližnjana i mnogi drugi), ali znači i opasnost od njihova uništenja.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Dasen Vrsalović, Istraživanje i zaštita podmorskih arheoloških spomenika u SR Hrvatskoj, Zagreb 1974.

Slučajna natuknica

Situla