Vojnić, Jakov, učitelj (Ližnjan, 1892. - Ližnjan, 1954.).

Završio je 1912. Učiteljsku školu u Kastvu.

Prvo je radio u Rovinjskome Selu, nakon učitelja Stjepana Žiže. Prihvatio je narodnjačke i prohrvatske ideje Josipa Jurja Strossmayera, potom Matka Laginje, Jurja Dobrile, Stjepana Radića i dr., te su ga vlasti ocijenile politički nepovjerljivom osobom, što ga je pratilo i u vojnim ispravama.

U I. svjetskom ratu bio je zarobljen na galicijskome bojištu. Nakon povratka iz ruskog zarobljeništva dobiva učiteljsko mjesto u Svetoj Katarini kod Pićna. Zbog pritisaka talijanskih vlasti, bio je prisiljen 1924. napustiti Istru, s većom skupinom istarskih intelektualaca. U Jugoslaviji je dobio učiteljsko mjesto u Gaju kraj Kovina (Vojvodina), potom u Vučaku kraj Smedereva, u Smederevu i u Drenovcima kraj Vinkovaca.

Neprestano se borio za priključenje Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji, posebno u okviru jugoslavenske učiteljske udruge, u kojoj je bio članom glavnog odbora i predsjednik općinskih i kotarskih ogranaka udruge u sredinama gdje je radio, te u svojem djelovanju kao dirigent crkvenog zbora i orguljaš. Među školskom je djecom širio istinu o Istri, učio ih istarske pjesme i pretplaćivao na list Mladi Istranin. Nakon II. svjetskog rata vratio se u Ližnjan i nastavio s prosvjetnim i političkim radom.