Dorigo, Pietro, građevinski poduzetnik i projektant, kamenoklesar, društveno-politički aktivist (Venecija, 1851. – Gradac [Graz], 27.XI.1905.).

Otac Daniele bio je kamenoklesarski majstor, a obitelj se 1860. doselila u Pulu.

Pietro je nastavio obiteljsku klesarsku tradiciju proširivši je na graditeljstvo. Bio je vlasnik kamenoloma kod Labina i na brionskom otočiću Sv. Jerolim.

U Puli je projektirao i izvodio višestambene kuće i stambeno-poslovne palače, vile i manje obiteljske kuće: 1890. kuću Fonda (Flanatička ulica 19), 1898. kuću Bearz (Narodni trg 3), 1899. kuću Tuis (Cankarova 8), vilu Riavez (Negrijeva 27), 1900. vilu u Negrijevoj 31, 1901. palaču Benussi (Giardini 14), 1904. vilu Langer (Budicinova 33), 1904. vilu Svoboda (Ulica Veruda 44). Od 1904. konvencionalne historicističke kompozicije pročelja višestambenih kuća zamjenjuje secesijskim rješenjima: 1904. projekt Istarske posujilnice/Narodnoga doma (Carrarina ulica 5), kuća Matelich (Flanatička 17), 1905. kuća Gratton (Smareglina 2).

Isticao se u pulskom političkom i društvenom životu. Bio je 1881. među osnivačima radničkog društva Pulsko bratstvo (Fratellanza Polense), kojemu je kasnije bio dugogodišnji predsjednik. U pulskom općinskom zastupstvu bio je 15 godina, a bio je i potpredsjednik Kotarske bolničke blagajne (Cassa distrettuale per ammalati).

Prilikom gradnje Narodnog doma u Puli (danas sjedište Županijske komore HGK), koje je radove vodio, pao je 29.IX.1905. sa skele i zadobio teške ozljede od kojih je poslije dva mjeseca umro u bolnici Gradcu, gdje se liječio.

Pokopan je na pulskom groblju Monte Giro.