Sveto Rimsko Carstvo Njemačkoga Naroda (njem. Heiliges Römisches Reich, lat. Sacrum Romanum Imperium), skup zemalja u zapadnoj i srednjoj Europi okupljenih preko svojih feudalnih predstavnika pod zajedničkim vrhovnim vladarom (962.-1806.).

Otona I. (962.-973.) okrunio je papa Ivan XII. u Rimu carskom krunom. Neovisno o Bizantu obnovljena je, u zapadnoj Europi tradicija Rimskoga Carstva, ali povezana s idejom univerzalnoga kršćanskog carstva. Carstvo je, uz papinstvo, bilo središte najvećeg utjecaja u Europi. Njihova međusobna borba za prevlast (1075.-1122.) završila je Wormskim konkordatom, kojim su im razdijeljene ovlasti. Od XIII. st. slabi središnja carska vlast i jača moć feudalaca. Na prijestolju su se, uglavnom izmjenjivali vladari kuća Hohenstauf (1138.-1254.), Luxemburg (1346.-1437.) i Habsburg (1452.-1806.).

Budući da je pripadao Bavarskoj, dio Istre zapadno od Raše ušao je u sastav Carstva no gradovi na zapadnoj obali izmicali su feudalnim gospodarima uz potporu Venecije. Istočni dio poluotoka priključen je u XI. st., kada je oblikovana markgrofovija Istra, čiji su gospodari bili carevi podložnici. Sa širenjem mletačke vlasti feudalni se posjed do XV. st. smanjuje, no njemačko-rimski car ostao je sve do 1797. formalna vrhovna vlast u Pazinskoj knežiji kao habsburškom posjedu. Pripavši Austriji, cijela je Istra 1797.-1805. bila pod vlašću posljednjega njemačko-rimskog cara Franje II. (Habsburgovci)