Istarska markgrofovija

Istarska markgrofovija, povijesno-geopolitički pojam nastao u XI. st.

Želeći oslabiti moć koruških vojvoda, njemački car Henrik III. (1039.–56.) izdvojio je Istru polovicom XI. st. i predao je velikašu Ulriku iz kuće Weimar-Orlamündeu kao samostalnu marku.

Zauzet ratovima u Poljskoj i Ugarskoj, borbom za investituru s reformskim papinstvom te sukobom sa svojim nasljednikom, car Henrik IV. (1056.–1106.) u Istri se potpuno oslonio na Ulrika i njegove nasljednike, čime je naglo ojačala uloga istarskih crkvenih i svjetovnih feudalaca. Ulrikovim imenovanjem za istarskog markgrofa Carstvu nije uspjelo steći i područje od Učke do Rječine, a Ulrik je nastojeći vojnim pohodom (1069.–70.) prisvojiti taj prostor, smrtno ranjen u okršaju sa svojim šurjakom i tadašnjim banom Dmitrom Zvonimirom (kasnijim hrvatsko-dalmatinskim kraljem).

Istočna Istra je pod upravu istarskog markgrofa došla tek u razdoblju nakon smrti posljednjega hrvatskog kralja iz dinastije Trpimirovića Stjepana II. (1091.) i dolaska Kolomana Arpadovića na hrvatsko prijestolje (1102.), najvjerojatnije u vrijeme markgrofovstva Ulrikova sina Popona (1090.–1101.). Budući da Popon nije imao sinove, na položaju markgrofa nasljednim su se sustavom po ženskoj liniji tijekom XII. st. smjenjivale velikaške obitelji Sponheim i Andeško-Meranski. Kako je tijekom tog stoljeća carska vlast u Istri bila bez utjecaja i kako su sami markgrofovi (kao moćni knezovi obnašali su više različitih i važnijih funkcija diljem Carstva) Istru prepuštali svojim namjesnicima te ih ondje i obdarivali velikim posjedima, narušeno je upravno jedinstvo markgrofovije i omogućeno postupno osamostaljivanje gradova (autonomija komunalnog tipa) – osobito na zapadnoj obali Istre, gdje je Venecija kao zaštitnica gradova snažila svoju poziciju i utjecaj.

Do prekretnice u raspolaganju markgrofovijom kao obiteljskom baštinom Andeško-Meranskih došlo je 1209. Car Oton IV. predao ju je na upravu akvilejskom patrijarhu Volfgeru nakon što je Henrik IV. Andechs (kao jedan od osumnjičenika za umorstvo cara Filipa Švapskog) osuđen na zasjedanju njemačkog staleža u Frankfurtu (1208.) i kažnjen gubitkom svih gospoštija i državnih lena, pa tako i Istarske markgrofovije. S obzirom na položaj novih markgrofova, koji kao crkveni velikodostojnici nisu mogli neposredno djelovati na vojnom planu, čelništvo je gradskih zajednica Istre nastojalo uz pomoć Venecije izboriti punu komunalnu autonomiju. Takav je razvoj događaja doveo do odlučnog protuudara istarskih markgrofova (akvilejskih patrijarha). No markgrofovi su se morali oslanjati na pomoć svojih advokata – pripadnika moćnih plemenitih obitelji, koje su u takvim službama vidjele priliku za ostvarivanje vlastitih interesa. U takvom su okružju gradske zajednice postale predmetom spora Venecije, istarskog markgrofa i velikaških obitelji Istre, koji je završio predajom gotovo svih znamenitijih gradova zapadne Istre Mlečanima (Poreč 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sveti Lovreč 1271., Kopar 1279. te Piran i Rovinj 1283). Mirovnim su se ugovorima s Venecijom (1291. i 1307.) markgrofovi morali pomiriti s tim gubitkom.

Slom moći obitelji Castropola u Puli (1331.) bio je presudnim događajem za cjelovitost Istarske markgrofovije, jer je time izgubljeno zadnje veliko markgrofovsko uporište na jugu Istre. Konačan udarac markgrofovima (patrijarsima) Venecija je zadala u ratu 1420-–21. Tada joj je uspjelo u Istri zauzeti Labin, Plomin, Milje, Buzet i Kostel, ali i osvojiti samu Akvileju, čime je mletački dužd nominalno postao istarskim markgrofom. Iz tog su višestoljetnog sukoba na kraju kao pobjednici izašli Venecija i knezovi Gorički. Istra je u političkom smislu podijeljena na obalni (mletački) i unutarnji (austrijski) dio, pri čem je gradskim zajednicama u nastupajućim stoljećima bila namijenjena drugorazredna društvena i gospodarska uloga.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Carlo De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, Venezia 1964.; Peter Štih, Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri in na Kranjskem, Ljubljana 1994.; Josip Banić, „Pro honore, utilitate et commodo: The Margraviate of Istria and the Market Privileges of the Aquileian Patriarch Bertrand de Saint-Geniès (1334-1350)“, 8. istarski povijesni biennale: Artisani et mercatores…: o obrtnicima i trgovcima na jadranskom prostoru, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Poreču od 11. do 13. svibnja 2017., ur. Marija Mogorović Crljenko i Elena Uljančić, Poreč 2019., 81-99; isti, „Marchionatus Istrie origo mythosque Wodalrici marchionis: (Re)interpreting the Genesis of the March of Istria and the Socio-Genealogical Background of its First Margraves (c. 1060 – c. 1100)“, Mens acris in corpore commodo, Zbornik povodom sedamdesetog rođendana Ivana Matejčića / Festschrift in Honour of the 70th Birthday of Ivan Matejčić, ed. Marijan Bradanović and Miljenko Jurković, Zagreb – Motovun 2021., 189-217; isti, Barmecidal Margraviate. Iura domini patriarchę et ecclesię Aquileiensis in tota Istria in Context, Zagreb 2023.

Slučajna natuknica

urbari