Kačić Miošić, Andrija, franjevac, pjesnik i pučki prosvjetitelj (Brist kraj Makarske, 1704. - Zaostrog, 15.XII.1760.).

Školovanje je započeo u Zaostrogu i Budimu (ili Osijeku) te nastavio teološkim studijem u Italiji. Bio je lektor filozofije u Zaostrogu, profesor franjevačke Bogoslovije u Šibeniku, gvardijan u Sumartinu na otoku Braču. Nakon povratka u Zaostrog posvetio se književnom i znanstvenom radu, zbog kojega je putovao Dalmacijom.

Jednu godinu boravio je u Veneciji gdje je prikupljao građu za svoje knjige i tiskao svoje prvo, latinsko djelo, Elementa peripathetica (1752.) i prvo izdanje Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga (1756.) te Korabljicu Pisma svetoga i svih vikova svita događaji poglaviti (1760.). Drugo, prošireno i dopunjeno izdanje knjige Razgovor ugodni naroda slovinskoga izašlo je 1759., a do 1836. tiskano je deset puta. Ona je do danas, u cjelini ili dijelovima, doživjela preko pedeset izdanja. Kačićeve su pjesme rano ušle u narod te su ih mnogi, pismeni i nepismeni, naučili napamet. Zapisao ih je i preveo na talijanski, držeći ih narodnima, Alberto Fortis u svom opisu Cresa i Osora (1771.), pa su tako ušle i u svjetsku književnost, prije nego glasovita Hasanaginica. Djelo je napisano prozom i stihom, narodnim desetercem. Iako prati povijest »slovinskoga« naroda od mitskih vremena do svoga vremena, Kačić Miošić najviše pozornosti posvećuje borbama s Turcima, za obranu vjere i domovine. Iako je popularnost pjesama u Razgovoru veća od njihove estetske vrijednosti, one su idejama i jezikom kojim su zapisane, ikavskom štokavicom, dio hrvatskog identiteta. Pridonijele su buđenju preporodnih ideja kod slavenskih naroda u drugoj polovici XVIII. i u XIX. st. Razgovor je postao ne samo knjiga za čitanje o junacima, nego i knjiga za učenje o narodu i njegovoj slavnoj prošlosti, koja treba postati temelj za obnovu i uređenje nacionalnih država nakon što se slovinski narod (nekad pri tom misli samo na Hrvate, drugi put i na druge južnoslavenske narode) oslobodi turskoga ropstva.

U Istri je Kačićeva knjiga bila veoma rano prihvaćena. Čitala se u krugu obitelji, kod ognjišta, recitirala se na sastancima u selima u XVIII. i posebice u XIX. st. Istarski su se Hrvati u nekim mjestima nazivali Slovincima, kako sam Kačić Miošić zove naš narod. Putujući Istrom 1840-ih godina Ismail Sreznjevski u Peroju je zabilježio tri Kačićeve pjesme koje mu je govorio Niko Braić. U Istru su u XIX. st. stizala izdanja iz Zadra i Zagreba. Božo Milanović izdao je 1929. izbor iz Kačićeva Razgovora, pa se on u vrijeme fašističke vlasti i nasilnoga zatiranja hrvatskog identiteta ponovo čitao te poticao hrvatski narod na otpor denacionalizaciji i pomogao mu da neposustajanjem u borbi za pravo na svoj jezik sačuva i svoj identitet. U Istri se knjiga nazivala kratko - samo »Kačić«.