Trampuž, Boris - Čož, antifašist, političar, diplomat, kulturni pregalac (Pazin, 26.VI.1912. - Ukanc kraj Bohinjskog jezera, 6.IV.1975.).

Otac mu je bio Franjo Trampuž, agronom i pedagog, a majka Emilija rođ. Zannantoni. Osnovnu školu polazio je 1918.-23. u Pazinu i Opatiji, potom je obitelj emigrirala u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca te je završio gimnaziju u Ljubljani 1932., a u istom je gradu diplomirao pravo 1941.

Odmah po nacističkom napadu na Jugoslaviju (6.IV.1941.) organizirao je visokoškolce u dobrovoljačku skupinu s kojom se prijavio u jugoslavensku vojsku, a nakon sloma potonje organizirao je studentsku "nezavisnu ljevicu" poznatu kao "Čoževa grupa" s kojom se uključio u Osvobodilnu frontu (OF) i bio njezin predstavnik na Frontinom plenumu. Kao člana kotarskog i pokrajinskog odbora OF-a uhitila ga je talijanska vlast i internirala u logor Visco kraj Palmanove. Tamo je bio član logorskog odbora OF-a i rukovodstva Komunističke partije Slovenije (KPS). Čož mu je bio partizanski nadimak.

Nakon kapitulacije Italije živio je ilegalno u Trstu do proljeća 1944., kad je otišao u partizane i obavljao više političkih dužnosti. Od 1945. do 1947. bio je šef kabineta i načelnik pravnoorganizacijskog odsjeka pri Ministarstvu za unutarnje poslove Narodne Republike Slovenije, potom 1947.-48. vicekonzul u Bratislavi, 1948.-57. tajnik Ekonomskog fakulteta u Ljubljani pa glavni tajnik ljubljanskog Sveučilišta, a 1957.-63. jugoslavenski generalni konzul u Klagenfurtu (Celovec). Godine 1963.-70. bio je potpredsjednik komisije za granična pitanja i pomoćnik ministra (sekretara) u Izvršnom vijeću Socijalističke Republike Slovenije (SRS), 1970.-74. generalni je konzul u Trstu, potom član komisije Izvršnog vijeća SRS za vanjskopolitička pitanja i narodnosti. Na diplomatskim dužnostima u Klagenfurtu i Trstu bio je vrlo cijenjen zbog istančana sluha za nacionalna i manjinska pitanja.

Od mladosti je bio aktivan u društvenom i kulturnom životu, u Ferijalnom savezu, Sokolu, Društvu primorskih studenata i dr. Bio je i strastven pjevač, utemeljio je više amaterskih zborova, na ljubljanskom Sveučilištu bio je dugogodišnji predsjednik Akademskog pjevačkog zbora (APZ), u poraću predsjednik i počasni član APZ Tone Tomšič, a 1951.-57. organizacijski voditelj Slovenskog okteta te je imao velike zasluge za razvoj zborskoga pjevanja u Sloveniji.

Dobitnik je više jugoslavenskih odlikovanja među kojima i Jugoslavenske zvijezde za zlatnim vijencem (1972.), a 1971. dobio je i talijansko odličje visokog časnika (Grande ufficiale).

Pokopan je na ljubljanskom groblju Žale.