Vigini, Arturo, društvenopolitički aktivist (Brdo kraj Momjana, 13.V.1926. - Trst, 25.XI.2007.).

Gimnaziju je završio u Kopru, a 1947. kao ezul odlazi u Trst gdje je dobio utočište i posao u katoličkoj ustanovi Opera Figli del Popolo svećenika Eduarda Marzarija. Potom je 16 godina radio u Patronatu ACLI-ja (Associazioni cristiane lavoratori italiani), servisnoj službi za zaštitu radnika pri Savezu kršćanskih udruga talijanskih radnika, a od 1971. bio je direktor kadrovske službe Venetskih autocesta (Autovie Venete). Bio je član Demokršćanske stranke (Democrazia cristiana, DC), pripadnik tzv. Morove struje "povijesnog kompromisa". U DC-u je obavljao niz dužnosti, među ostalim, bio je deset godina regionalni podtajnik. Također je bio vijećnik u tršćanskoj provinciji i općini, obavljao je i pročelničke funkcije u provincijskoj i gradskoj vlasti Trsta, od 1973. do 1988. bio je i vijećnik u skupštini regije Furlanija-Julijska krajina (Friuli-Venezia Giulia), a na kraju prvog mandata i u regionalnom poglavarstvu.

Posebno je bio angažiran u predstavljanju i zaštiti istarskih ezula i čuvanju njihovog kulturnog identiteta. Tako je 1967. bio među osnivačima Udruženja istarskih zajednica (Associazione delle Comunità Istriane), kojemu je od 1980. deset godina bio predsjednik. Kao regionalni vijećnik doprinio je osnivanju IRCI-ja (Istituto regionale della cultura istriana, fiumana e dalmata) te od 1988. do 2000. bio njegov prvi predsjednik. Također je niz godina bio u upravnom odboru Narodnog sveučilišta u Trstu (Univeristà Popolare di Trieste) te u rukovodstvu udruge "Julijevaca" u svijetu, Associone Giuliani nel Mondo (Giuliani, Julijevci su stanovnici Julijske krajine - Julijske Venecije, u 19. st. izmišljene zemljopisne, političke i kulturne regije koja obuhvaća tršćansko, goričko i istarsko područje).

U Trstu, u Museo istriano jedna je dvorana 2014. nazvana njegovim imenom. O njemu je kćerka Chiara Vigini 2012. objavila knjigu Un diamante per papà.