Romuald, sveti, redovnik, osnivač zajednice kamaldolaca (Ravena, oko 951.-953. – Valdicastro, Marke, 19.VI.1027.).

Zaredio se 972. u benediktinskom samostanu u Raveni, a prema životopisu koji je napisao njegov suvremenik sv. Petar Damiani, živio je samotničkim životom u Italiji i Kataloniji. Oko godine 1001. car Oton III. nagovorio ga je da postane opatom samostana sv. Apolinara in Classe kraj Ravene, ali nakon samo godine dana napustio je taj položaj i otišao je u Montecassino. Zatim se vratio pustinjačkom životu i neko je vrijeme živio u pećini na obroncima Limskog zaljeva (pećina sv. Romualda) te je po predaji osnovao samostan sv. Mihovila (Kloštar) na sjevernoj strani zaljeva: „Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Poreča, prve je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren“. Prema toj predaji, prvi opat bio je Anson. Špilja na južnoj strmini Limskog zaljeva nazvana je Romualdovom špiljom jer se vjerovalo da je u njoj boravio kao pustinjak.

Nemirni redovnički život pustinjaka odveo je Romualda zatim u Umbriju, gdje je osnovao mali pustinjački samostan Santa Maria di Sitria, potom je otišao u Camaldoli (kraj Arezza, Toskana), gdje je oko 1012. utemeljio benediktinsku zajednicu kamaldolaca (camaldolesi, kamaldolezi, kamaldoljani), koja predstavlja spoj samostanske zajednice s pustinjaštvom, a potom u Valdicastro kraj Fabriana, gdje je preminuo u samoći koju je cijeli život zagovarao kao oblik posvećenosti molitvi i postu.

Blaženim je proglašen 1032., a svecem ga je proglasio papa Klement VII. 1595. Prema Rimskom martirologiju spomendan mu je 19. lipnja: „Sveti Romuald, pustinjak i otac redovnika kamaldolaca, koji je, porijeklom iz Ravene, želeći prigrliti život i pravila pustinjaka, godinama putovao Italijom, gradeći male samostane i svugdje uporno potičući evanđeoski život među redovnicima, sve dok nije u samostanu Val di Castru u Markama sretno završio svoj život“.