Žmak, Josip, privrednik, političar, planinar (Podgaće, 15.III.1927. – Buzet, 10.XI.2013.).

Među prijateljima poznat kao Bepo, rođen je u obitelji poljoprivrednika kao peto od desetoro djece Mate i Marije rođene Šverko. Završio je pet razreda talijanske škole, bio proglašen najboljim učenikom, no nije bio u mogućnosti nastaviti školovanje.

Kao šesnaestogodišnjak uključio se u razoružavanje talijanskih vojnika nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., a šest mjeseci potom zarobljen je i zatvoren u zatvor Coroneo u Trstu pa preseljen u logor u Njemačku. Kao maloljetnik raspoređen je na rad i dodijeljen jednoj obitelji.

Nakon rata, u svibnju 1945., vraća se doma te u početku radi u zadruzi u Lanišću. Ubrzo je završio dvomjesečni zadružni tečaj u Opatiji te je postavljen za poslovođu. Osim vođenja poslovodstva zadruge, vodio je samostalno i knjigovodstvo po metodi jednoobraznog knjigovodstva (američki žurnal). Zadruga Lanišće je, osim prodaje prehrambenih proizvoda i potrepština za poljoprivredna gospodarstva, otkupljivala poljoprivredne proizvode, posebno krumpir i kupus. Bila je jedna od uspješnijih zadruga toga tipa u tadašnjem kotaru Buzet.

U svibnju 1947. Žmak iz Lanišća odlazi u Buzet gdje je obavljao razne dužnosti. Bio je sekretar za agitaciju i propagandu, kasnije direktor Mjesnog trgovačkog poduzeća Jadran. Od 1955. do 1959. na dužnosti je predsjednika Narodnog odbora Općine Buzet. Potom odlazi studirati u Zagreb, na Visoku poljoprivrednu školu gdje je diplomirao 1962.

Nakon studija živi u Umagu gdje postaje predsjednik koordinacijskog odbora Bujštine. U travnju 1964. postavljen je za direktora Tvornice cementa Umag, sa zadatkom njezine sanacije. Nakon dvije godine, uz intenzivan rad i mjere likvidacijskog postupka, tvornica je počela poslovati bez gubitaka. Na njezinom čelu bio je devet godina, a 1973. preuzima upravljanje turističkim poduzećem Istraturist koje je nizom organizacijskih, financijskih i kadrovskih promjena doveo u red. Već 1976. kolektiv je svrstan među najuspješnije u Istri i Hrvatskoj.

Uz radnu aktivnost neprekidno se školovao, pa je nakon Visoke poljoprivredne škole magistrirao 1970. na Fakultetu ekonomskih nauka u Zagrebu. Početkom 1979. imenovan je zamjenikom predsjednika Republičkog komiteta za turizam u Zagrebu gdje ostaje do umirovljenja 1986.

U mirovini se počeo aktivno baviti planinarenjem. Bio je član i predsjednik planinarskog društva Planik Umag. Pisao je članke o lokalnoj povijesti i etnografskim temama Bujštine, Buzeštine i Ćićarije, a bavio se i očuvanjem tradicionalnog pjevanja bugarenja. Aktivan je bio i u društveno-političkim organizacijama, posebno u Savezu antifašističkih boraca i antifašista kojemu je na Bujštini bio je dugogodišnji predsjednik.

Slike