Endrigo, Sergio, kantautor, pisac (Pula, 15.VI.1933. – Rim, 7.IX.2005.).

Sin Claudije, rođ. Smareglia, i Romea. Majka je radila u pulskoj tvornici lokota. Njezin otac bio je skladatelj i glazbeni pedagog Giulio Smareglia, a stric poznatiji skladatelj Antonio Smareglia. Sergiov otac bio je kamenoklesar i samouki kipar, slikar i tenor. Iako mu je otac umro u ranom djetinjstvu, od njega je naslijedio strast prema umjetnosti. Sergio je imao brata Rolanda koji je neposredno nakon Drugog svjetskog rata emigrirao u Australiju, nakon čega su se sreli samo još jednom.

Imao je samo deset godina kada je počeo s prvim javnim nastupima u gostionici smještenoj u prizemlju zgrade u Puli, u blizini starog autobusnog kolodvora, u današnjoj Istarskoj ulici, u kojoj je živio s majkom. S 14 godina prodao je zbirku poštanskih maraka, koju mu je darovao stric, i kupio gitaru.

Nakon što je 1947. Pula pripojena Jugoslaviji, s majkom se odselio u Italiju. Najprije je pohađao gimnaziju u Brindisiju, potom se pridružio majci u Veneciji. Tu je radio kao liftboj i dostavljač te slične poslove.

Glazbenu karijeru započeo je svirajući kontrabas i pjevajući u raznim orkestrima u noćnim barovima. Godine 1959. potpisao je, kao pjevač, prvi ugovor s diskografskom kućom Ricordi, a godinu dana kasnije izašla mu je prva singl ploča I tuoi vent’anni. Prvi uspjeh ostvario je 1962. albumom prvijencem naslovljenim Sergio Endrigo koji je sadržavao pjesme koje su kasnije postale najvažniji dio njegovog repertoara (Io che amo solo te, La brava gente, Aria di neve, La dolce estate, I tuoi vent'anni...).

U sljedećim godinama potvrdio se je kao jedan od vodećih talijanskih kantautora. Uz ljubavne, pisao je i socijalno angažirane pjesme (La ballata dell’ex, 1966., Il treno che viene dal sud, 1968.), pacifističke (Girotondo intorno al mondo, 1966.) i one s ekološkim motivima (L’arca di Noè, 1969.). Nije se ograničavao samo na svoje stihove, već je skladao i na poeziju drugih autora (Pier Paolo Pasolini, Josè Martì, Rafael Alberti).

Iako nesklon pjevačkim natjecanjima, u više je navrata sudjelovao na festivalu u San Remu, gdje je 1968. pobijedio s pjesmom Canzone per te. Iste godine nastupio je na natjecanju za pjesmu Eurovizije u Londonu s pjesmom Marianne, koja je kasnije postala hit u verziji Cliffa Richarda.

Nastupao je u više od trideset zemalja. Imao je posebnu strast prema brazilskoj muzici (bio je popularan u Latinskoj Americi), što je dovelo do suradnje s tamošnjim muzičkim velikanima kao što su Chico Buarque De Hollanda, Vinícius De Moraes i Toquinho.

Godine 1970. je nastupio na festivalu u Splitu s pjesmom Kud plovi ovaj brod, za koju je tekst napisao Arsen Dedić (pod pseudonimom Luka Juras), s kojim je prijateljevao još od sredine 1960-ih. Pjesmu je izvodio, kako je to tada bio običaj na mnogim festivalima, u alternaciji s Radojkom Šverko. Godinu dana kasnije pjevao je na ljetnoj pozornici u Opatiji.

U rodni grad se prvi put vratio 1963. kada je posjetio groblje i razgledao spomenike koje je napravio njegov otac. U Puli je nastupio tri puta: 1990. u Istarskom narodnom kazalištu (INK) i ACI marini te 1998. opet u INK-u (s A. Dedićem). Pjevao je i u Areni, u travnju 2002., ali samo za TV emisiju La vita in diretta, koju je uživo emitirala talijanska državna televizija RAI. Ostao je uvijek snažno emotivno vezan za Pulu, a posvetio joj je pjesmu 1947.

Politički je bio uvjereni ljevičar. Kao počast revolucionaru Ernestu Che Guevari napisao je pjesmu Anch'io ti ricorderò. Sve do smrti generalnog sekretara Komunističke partije Italije (Partito Comunista Italiano) Enrica Berlinguera 1984. bio je član te stranke.

Uredio je zbirke poezije Biagia Marina i Ignazija Buttitte. I sam se je okušao u književnosti romanom Quanto mi dai se mi sparo? (1995.). Započeo je pisati autobiografiju pod naslovom Il diario di Boris Faraguna, ali je nije dovršio. Posmrtno mu je objavljena zbirka viceva L’Endrigo allegro (2006.).

Od 1963. sve do njezine smrti 1994. bio je u braku s Marijom Giulijom Bartolocci zvanom Lula. Iza njih je ostala kći Claudia. Živio je u Rimu.

Sahranjen je u supruginom rodnom gradu Terni u Umbriji, gdje mu je 2018. posvećena ulica.

Njegovim je imenom 2008. nazvan park u središtu Pule (dotadašnji Park Dubrovačke bratovštine). U parku je postavljena skulptura Noina arka koja simbolizira istoimenu Endrigovu pjesmu. Na rodnu kuću mu je 2016. pulski Rotary club postavio spomen-ploču.

U Puli je 2012. objavljen dvostruki CD 1947 - hommage a Sergio Endrigo s 30-ak njegovih pjesama u izvedbi brojnih istarskih pjevača i glazbenih skupina.

Slike