Leitgeb, Otto Georg von
Leitgeb, Otto Georg von, pravnik, pisac (Pula, 24.X.1860. – Šentjur ob Pesku [St. Georgen am Sandhof] kod Celovca [Klagenfurt], 2.X.1951.).
Rođen je kao četvrto od šestero djece Georga i Emilie rođ. Laban. Otac je bio Austrijanac, majka Mađarica, a rođen je u vrijeme dok je otac, mornarički topnički časnik, službovao u Puli. Obitelj se ubrzo preselila u Trst, a nakon što je otac napustio vojnu službu, skrasila se u vili u Strazigu kraj Gorice (danas njezino predgrađe Straccis). Otto je u Gorici pohađao osnovnu školu te njemačku gimnaziju (Staatsgymnasium), gdje je maturirao 1880. Pravo je počeo studirati u Beču, nastavio u Innsbrucku i Heidelbergu, pa ponovo u Beču, a diplomirao je u Gradcu (Graz) 1884.
Nekoliko godina je putovao Furlanijom, Tirolom i Koruškom te u novinama objavljivao putopise, a nakon očeve smrti 1887. vratio se u obiteljsku kuću u Strazigu. Radio je u odvjetničkom uredu, ali i pisao za novine (u prilogu minhenskog Allgemeine Zeitunga izašla mu je 1894., u nastavcima, velika reportaža iz Furlanije). Oženio se 1898. u Gradcu imućnom plemkinjom Antonie Irene von Reyer, što mu je omogućilo da napusti službu u odvjetničkom uredu i posveti se spisateljstvu.
Na početku Prvog svjetskog rata sklonio se s obitelji u dvorac u Štentjuru ob Pesku kod Celovca, koji je bio posjed von Reyerovih, a od 1915. u njegovom vlasništvu. Tu je i kasnije često boravio, a definitivno se u dvorac preselio 1933. i ostao do smrti.
Njegov književni opus obuhvaća četiri romana i 40-ak pripovijedaka. Najbolji su mu radovi nastali tijekom njegova života u goričkom kraju. Bio je prvi pisac na njemačkom jeziku koji je radnje svojih djela, jednog povijesnog romana (Sidera Cordis. Ein Roman aus Friaul, Stuttgart 1901.) i sedam pripovijetki nastalih krajem XIX. i početkom XX. st., ambijentirao u Furlaniju i njezinu povijest. Kritika najboljim drži njegov psihološki roman Die stumme Mühle (Berlin 1903.) te zbirku pripovijetki Der verlassene Gott (Stuttgart - Leipzig 1902.). Hvaljen je zbog pomnih opisa krajolika, ležernog, gdjekad i duhovitog stila te umješnog uplitanja povijesnih podataka u radnju. Nerijetko je pisao u fatalističkom tonu naglašavajući nesavršenost ljudske prirode (npr. u višedijelnoj pripovijetki Das Gelübde). Uz spomenute, objavio je romane Das Gänsemännlein (Stuttgart 1900.) i Sonnensplitter (Berlin 1907.) te zbirke novela Ausklang (Leipzig 1896.), Psyche (Stuttgart 1899.), Um Liebe (Stuttgart 1900.), Bedrängte Herzen (Berlin 1904.) i Das Hohelied (Berlin 1913.). Drama Diana Manin ostala mu je u rukopisu. Nekoliko mu je priča prevedeno na talijanski.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar