Zustovich, Lelio
Zustovich, Lelio (pravim imenom Giulio), stolar, radnički tribun, komunistički lider (Labin, 27.VII.1893. – Gorski kotar, 18.IX.1944.?).
Otac Santo bio je stolar i tokar, pa je Lelio izučio i nastavio stolarski zanat. Majka mu je bila Maria rođ. Vecellio.
Odgojen je u duhu iredentizma i talijanskog građanskog nacionalizma, a od mladosti aktivan je u radničkom pokretu Labinšćine. Kako je kasnije njegova kći Alda ispričala povjesničaru Petru Strčiću, na Zustovicheva ljevičarska opredjeljenja utjecao je boravak u Rusiji, odnosno Sovjetskom Savezu, kamo je u Prvom svjetskom ratu bio upućen kao austrougarski vojnik i odakle se u rodni kraj vratio 1919.
U rujnu 1919. pristupa Socijalističkoj stranci Italije (Partito Socialista d'Italia, PSI), a član Komunističke partije Italije (KPI; Partito comunista d'Italia, PCI) je od njenog osnutka 1921., zajedno sa sugrađanima Giuseppinom Martinuzzi i grofom Giovannijem Tonettijem.
U međuvremenu se, 1920., vjenčao s Caterinom Poldrugovac iz Ripende.
Bio je lider KPI Labina, gdje su i dalje ostali utjecajni socijalisti, među kojima je bio i Giovanni Pippan, vođa štrajka rudara Labinske republike, koji će dvije godine kasnije postati njegov šurjak.
Zbog svog klasnog opredjeljenja bio je proganjan, zatvaran, deportiran i suđen, pa je 1924. zatočen na otoku Ponzi. Bio je izvođen i pred Specijalni sud za zaštitu države. Predbacivao je socijalistima da su kolebljivci i glavni krivci za dolazak Benita Mussolinija na vlast. U to je vrijeme bio suradnik tršćanskog radničkog lista Il Lavoratore.
Fašistička vlast 1924. ukida u Labinu udruge Savez rudara i Naša kuća, čiji je on bio voditelj. Najzaslužniji je za snagu KPI u rudarskoj Labinšćini, osobito u Federaciji rudara, čiji je utjecaj fašistička vlast željela suzbiti pa je 1927. Zustovich završio u konfinaciji na Liparima.
Kada se na Labinšćini 1935. osnivaju partijski sektori i ćelije, glavni je organizator, najzaslužniji za njihovo širenje. Činjenica da su komunisti u Istri bili najjači na Labinšćini najvećim je dijelom njegova zasluga. Bio je jedan od najutjecajnijih proleterskih prvaka svog vremena, koji je snažno utjecao na zbivanja u Labinu, ali i cijeloj Istri. Organizirao je i slanje labinskih komunista u građanski rat u Španjolskoj na strani republikanaca, a preko Oktavijana Blečića pokreće prikupljanje novčane pomoći za španjolske borce.
U vrijeme napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju ilegalna KPI ima na Labinšćini čak 192 člana, organizirana u 27 ćelija i četiri sektora. Na sam dan agresije 6.IV.1941. Zustovich s grupom labinskih istomišljenika biva zatočen.
Politički se nije slagao s pristupanjem njegovih partijskih drugova Komunističkoj partiji Hrvatske/Jugoslavije (KPH) i sa sjedinjenjem Istre s Hrvatskom u sastavu Jugoslavije. Borio se protiv fašizma, za komunizam i prava rudara, ali unutar granica drukčije, antifašističke, demokratske Italije, ocjenjujući da za internacionalce, što su komunisti bili, nacionalno pitanje nije primarno. Ne sudjeluje 1942. u prvom, povijesnom susretu ondašnjih članova KPI s predstavnikom KPH u šumi Griža nedaleko od Marceljani, ocjenjujući da time Italija zauvijek gubi Istru. Kako je Zustovich bio najugledniji komunist i svojevrsna legenda radničkog pokreta Labina, predstavnici KPH za Istru ne odriču ga se odmah, vjerujući da će ga ipak uspjeti privoljeti na svoju stranu. U rujnu 1942. Josip Matas - Andrić/Abesinac sastaje se s njim nedaleko od Vineža, kada Zustovich prihvaća suradnju s KPH, ali u praksi opstruira sve čvršće veze s komunistima s druge strane talijansko-jugoslavenske granice na Rječini.
Sve više članova KPI okreće Zustovichu leđa, ocjenjujući ga velikom opasnošću za njihov pokret i vezu s KPH. U prvom kotarskom rukovodstvu narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) za Labinšćinu Zustovicha nema, čime ga se gura u drugi plan. S njime se u prvoj polovici 1943. u Ladencima nedaleko od Vineža pokušava još jednom dogovoriti suradnja, ali on i dalje smatra da ne treba mijenjati dosadašnje djelovanje KPI. Protivio se pripremama za oružani ustanak, već se zalagao za čekanje i čuvanje kadrova. Smatrao je također da komunisti moraju biti anacionalni, borci za klasne interese i internacionalisti, predbacujući članovima KPH da su nacionalisti zalažući se za načelo „jedna država, jedna partija“. Iz istih se razloga protivio i sve češćem korištenju hrvatskog jezika, odnosno labinske cakavice među komunistima Labinšćine u njihovom djelovanju. Zbog toga je, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, najvjerojatnije smrtno stradao od partizana 1944. u Gorskom kotaru, što sugeriraju i neki talijanski publicisti (prema talijanskim izvorima, zbilo se to 18.IX.1944.).
Na to upućuje i Dušan Diminić u knjizi Sjećanja – Život za ideje, navodeći da je zbog ignoriranja hrvatskog karaktera NOP-a Zustovich došao u sukob s KPH. Oblasni komitet KPH za Istru odlučio je stoga da „njega i još dvojicu drugova koji su ga podržavali prebacimo u Gorski kotar, u neku vrstu prisilnog boravka“. Nakon rata Zustovicheva supruga zamolila je Diminića da joj kaže što se s njim dogodilo, ali joj tada nije mogao odgovoriti gdje i kako je nestao. Navodno je tek kasnije doznao „da je stradao prilikom jednog njemačkog prodora“.
O djelovanju i nestanku Zustovicha i sumnjičenju njegovih sunarodnjaka Labinjana, među kojima je bio i Nicolò (Nico) Pitacco, u memoarskoj knjizi Zbogom drugovi piše Berto Črnja, partizan, u poraću komunistički novinar pa disident, brat Zvane Črnje.
Nakon rata se Zustovicheva uloga u ukupnom radničkom i komunističkom pokretu u Labinu i Istri potpuno marginalizirala.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar