Raunnoch, Andrea Daniel (barun Raunoch, Andrija Danijel), pićanski biskup (Šilentabor, oko 1627. – Pićan, 9.XII.1686.).

Rođen je u barunskoj obitelji u dvorcu Šilentabor kod Pivke. Bio je treći sin Jurja Baltazara i Marije Elizabete iz Gornjeg Grada (Oberburg). Potomak je njemačke plemićke obitelji s Krasa koja je dala dva kapetana u Pazinu: Jakova (de) Raunacha u XV. st. i Ivana Jakova Raunacha krajem XVII. st. Prezime se javlja i u drugim oblicima (Raunoch, Raunach, Raenoch).

Humanističke predmete studirao je u Ljubljani, a filozofiju u Gradcu (Graz). Nastavak teološkog obrazovanja uslijedio je 1652.-53. u Rimu, gdje će postati član glasovitog Kolegija Germanicum et Hungaricum.

Kanonikom u Ljubljani postao je 1656. te će ostati povezan s ljubljanskim kaptolom i nakon što je postao biskupom u Pićnu. Naime, uz titulu carskog savjetnika, zbog skromnosti prihoda, bit će mu dodijeljen i beneficij vezan uz oltar sv. Barbare u ljubljanskoj prvostolnici.

Na prijedlog grofa Ferdinanda von Münsterberga car Leopold I. imenovao ga je 17.IV.1670. biskupom Pićna. Papa ga je potvrdio 15.XII. iste godine, a posvećen je 10.I.1671. Oko posvećenja bilo je poteškoća jer je u to doba tim rubnim habsburškim prostorima biskupima bilo teško putovati, a time i naći trojicu koja će doći na ređenje. Zato je papa Klement X. (1670.-76.) dopustio da ga zaredi jedan biskup (ljubljanski biskup grof Josip Rabatta), a da mu u činu ređenja asistiraju dva mitronosna opata.

Raunnocha će već od početka biskupske službe bitno obilježiti njegova bolest: bolovao je od upale zglobova i kamenaca.

Upravljao je biskupijom koja je imala 3769 stanovnika i svi su bili katolici, raspoređeni u 14 župa.

Tijekom biskupske službe podijelio je 17 svećeničkih redova, 33 podđakonata i đakonata.

Jedinu relaciju ad limina apostolorum o stanju Pićanske biskupije odaslao je u Rim 1675., tj. pet godina nakon što je zasjeo na katedru sv. Nicefora. Kako je bolovao te bio gotovo nepokretan, u Rim je poslao svojeg opunomoćenika Grgura Karlovića, župnika Cerovlja. U izvješću se jada kako je bijedno gospodarsko stanje u biskupiji i kako su za vrijeme bune 1653. bile uništene sve knjige i sve stare povelje u biskupskom dvoru, osim rukopisa Iuria episcopalia.

Za glavnog nasljednika imenovao je svojega nećaka, baruna Ivana Jakova Raunocha, sina brata Henrika Bernardina, obvezavši ga da mu tijelo, nakon smrti, prenese u crkvu sv. Martina u Šilentabor, u grobnicu njegovih predaka.