Vesel, Gvido, voćarski stručnjak (Trst, 7.III.1901. – Izola, 11.IV.1984.).

Otac Alojzij, trgovac, majka Filomena rođ. Amplatz.

Osnovnu školu pohađao je 1908.-12. u Sežani, slovensku gimnaziju 1912.-15. u Gorici, a njemačku 1916.-17. u Trstu.

Tijekom Prvog svjetskog rata radio je u očevoj trgovini u Trstu, potom odslužio vojni rok u talijanskoj vojsci, a 1922. maturirao na realnoj gimnaziji u Idriji. U Trstu je 1922.-23. pohađao nekoliko trgovačkih i zadružnih tečajeva koje je držao fizičar Lavo Čermelj.

Bio je i politički aktivan, član ilegalne antifašističke organizacije TIGR, a nakon sudjelovanja u demonstracijama protiv predaje Škocjanskih jama talijanskom turističkom društvu uhićen je i 1926. osuđen na 18 mjeseci zatvora, od kojih je polovicu odslužio u Trstu i Kopru.

Godine 1929. emigrirao je u Jugoslaviju i priključio se Slovenskoj vrtlarskoj zadruzi u Črnomercu kod Zagreba, koju je osnovao voćarski stručnjak Leopold Brankovič. Potom je godinu i pol dana upravljao imanjem grofova Kulmer u Šestinama, da bi se u svibnju 1932. pridružio Brankoviču na imanju Müllerov brijeg (Milerov brijeg) na zagrebačkoj Kustošiji, gdje je taj stručnjak još 1930. zasadio prvu plantažu voćaka u tadašnjoj Jugoslaviji. Vesel je preuzeo vođenje plantaže te organizirao podizanje ukupno 20 hektara voćnjaka po uzoru na tadašnju naprednu talijansku proizvodnju. Plantaža je obuhvaćala nasade jabuka, krušaka i bresaka s međukulturom jagoda, a sađene su tada najbolje europske i američke sorte. Dio jabuka i kruške prvi su put uzgajani u obliku vertikalnog kordonca (tzv. New Times), a organizacija berbe, pakiranje, oprema i prodaja voća, bili su na visokoj, industrijaliziranoj razini.

Nakon Drugog svjetskog rata napušta vođenje Müllerovog brijega i 1946. sa suradnicima odlazi u Ptuj i u obližnjim Štukima (danas predgrađe Ptuja) organizira i vodi prvu slovensku plantažu voćaka (bresaka i krušaka) Osojnik. Godine 1952. na poziv Okružnog narodnog odbora Krško u mjestu Leskovec osniva poljoprivrednu radnu zadrugu Sloga (kasnije Zadružni voćnjak „Matija Gubec“, potom Agrokombinat Krško, pa Evrosad), gdje je radio do umirovljenja 1961.

Uz profesionalni stručni rad obnašao je i više dužnosti u zadružnim i sindikalnim organizacijama te je, između ostalog, bio predsjednik Kotarskog zadružnog saveza Ptuj i član izvršnog odbora Glavnog zadružnog saveza Slovenije.

Uz rad na terenu pisao je stručne rasprave i knjige s područja voćarstva. S Krešimirom Petranovićem i Vladimirom Orelom objavio je knjigu Napredno voćarstvo (Zagreb 1937.), a člancima je surađivao u nizu slovenskih časopisa, pišući i u mirovini (Sadjar in vrtnar, Sadjarstvo, vinarstvo in vrtnarstvo, Kmečki glas, Naša vas, Socijalistično kmetijstvo in gozdarstvo, Naš vrt, Moj mali svet, Sodobno kmetijstvo i dr.).

Za svoje djelovanje i velike zasluge u voćarstvu primio je niz društvenih i stručnih priznanja i odlikovanja, među kojima jugoslavenski Red zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom (1961.) i Red rada sa zlatnim vijencem (1971.) te medalju Janez Vajkard Valvasor Skupštine općine Krško (1971.), a bio je i počasni član Voćarskog društva Slovenije i Saveza društava agronoma, inženjera i tehničara Slovenije. Voćarsko društvo Slovenije objavilo je 1987. zbornik V spomin Gvida Vesela in goriških sadarjev. Vzgoja in obrezovanje sadnega drevja.

Potkraj života živio je u Izoli, gdje je u voćarstvu radio njegov mlađi sin Milan, a i stariji sin, agronom Slavko, bio je voćarski stručnjak na području Gorice i Kopra.