Presl, Miro, prosvjetni djelatnik, društveni aktivist (Bazovica kod Trsta, 18.VII.1899. – Izola, 1.XII.1985.).

Otac Martin bio je upravitelj pošte, a majka Marija, rođ. Sokol, zemljovlasnica.

Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju u Gorici, učiteljsku pripravnicu u Tolminu te učiteljište u Gorici. Maturirao je u Trstu 1918., netom pred odlazak u austrougarsku vojsku, najprije u Radgonu pa u Gradac (Graz) te u Stolni Biograd (Székesfehérvár). U Radgoni je 23./24.V. sudjelovao u vojničkoj pobuni, zbog čega je bio zatvoren.

Po raspadu Austro-Ugarske vratio se u Bazovicu, gdje je sudjelovao u osnivanju Narodnog vijeća. Prvo mjesto nastavnika dobio je u školi u Katinari (danas predgrađe Trsta), potom u Bazovici kao ravnatelj, pa od 1925. u Katinari. Tamo je nakon Gentileove školske reforme dobio otkaz, pa je 1926. emigrirao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). U njoj (odnosno, od 1929. u Kraljevini Jugoslaviji) najprije je bio namješten u nižoj srednjoj (građanskoj) školi u Ljutomeru, do 1938., potom u istovrsnoj školi u Črnomlju.

Zbog suradnje s narodnooslobodilačkim pokretom, odnosno Osvobodilnom frontom (OF), početkom srpnja 1942. bio je u Črnomlju uhićen i nakon kratkog zatvaranja u Novom mestu premješten u koncentracijski logor u Monigu kod Trevisa, a potom u Gonars kod Udina. U logoru je bio član unutarnje (ilegalne) organizacije OF-a. U srpnju 1943. izlazi iz logora i vraća u Črnomelj, gdje se priključuje Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. Tijekom rata obavljao je razne dužnosti, pa i učiteljsku.

U svibnju 1945. vratio se u Bazovicu, gdje je učiteljevao u osnovnoj školi, ali ga je već nakon godinu dana saveznička vojna uprava tršćanskog područja otpustila. Iako je svake godine podnosio molbu za prijem na posao u bazovičku školu, tek je 1954. ponovno primljen, i to kao ravnatelj, ali s nestalnim statusom u kojem je ostao do umirovljenja 1966.

Još od službovanja u Kraljevini SHS bio je uključen u razne društvene, posebice kulturno-prosvjetne aktivnosti, pa je u Ljutomeru bio djelatan u Sokolu kao gimnastičar, glumac i član orkestra. U poraću je u Trstu djelovao u slovenskim prosvjetnim društvima te je 1947. bio imenovan za voditelja jednog odsjeka novoosnovanog Slovensko-hrvatskog prosvjetnog saveza (Slovensko-hrvaška prosvetna zveza), u kojem je 1949.-50. bio organizacijski tajnik, pa 1951. zamjenik tajnika, a 1952.-53. ponovno organizacijski tajnik. Od 1954. bio je voditelj slovenske Narodne knjižnice u Trstu do njezina spajanja s Narodnom i studijskom knjižnicom. Kao voditelj Narodne knjižnice bio je 1954. među osnivačima Slovenskog kulturno-gospodarskog saveza u Trstu.

U Bazovici je bio član upravnog odbora i zboraš u Pjevačkom društvu Lipa te član, počasni član i pjevač tršćanskog partizanskog zbora „Pinko Tomažič“. Bio je i na čelu odbora za izgradnju slovenskog doma u Bazovici, otvorenog u veljači 1970.

Niz godina je crticama surađivao u tršćanskom omladinskom mjesečniku Galeb.