Cukerančići su tradicijska slastica karakteristična po svom izgledu i pripremi.

Po svoj Istri možemo pronaći različite recepture za cukerančiće, no u njezinom središnjem djelu utvrđena je specifična i ustaljena praksa njihove izrade s obzirom na recepturu, način i kontekst pripreme, sastojke i izgled pa govorimo o tipu cukerančića karakterističnom za šire područje Pazinštine i središnje Istre.

Umijeće pripreme tradicijske slastice pazinski cukerančić od 2017. nosi i svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra te je uvršten na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Takvi se cukerančići danas najčešće pripremaju od jaja, brašna, šećera, vanilinog šećera, maslaca, ulja, soli, amonijaka, mlijeka i aroma - ribane korice limuna, naranče i ruma, a ponegdje i kruškovca.

Jaja, šećer i sol izmiješaju se mikserom do pjenaste teksture. Dodaju se maslac, ulje i arome. Vrelo mlijeko i amonijak miješaju se dok se ne stvori pjena koja se umiješa s brašnom te dodaje smjesi s jajima. Zamijesi se tijesto i pusti da odstoji dva-tri sata na hladnom. Tijesto se potom valja na valjčiće debljine prsta i dužine 15 do 20 centimetara, kotačićem (rolicom) se zarezuju grane i saviju u prepoznatljiv oblik. Pečeni i ohlađeni cukerančići umaču se u vino malvaziju i kristalni šećer, nakon čega odstoje od nekoliko sati do nekoliko dana prije konzumacije.

Specifični su, osim oblika, po upotrebi amonijaka i umakanja u bijelo vino i šećer.

Do promjene u pripremi cukerančića došlo je zbog veće dostupnosti i izbora namirnica, povećanja kupovne moći te modernizacije i tehnološkog napretka. Nekada se koristila masnoća proizvedena kod kuće - svinjska mast ili maslo. Rum, kojeg u tim krajevima nije bilo, tek je postupno pronašao svoje mjesto i u receptu za cukerančiće, kao i ribana korica limuna i naranče. Prije upotrebe miksera, smjesa se miješala ručno.

Cukerančići su se pekli u krušnim pećima, na ognjištima ispod čripnje, u pećnicama na drva te naposljetku u pećnicama na struju. Amonijak koji se koristio za dizanje tijesta kupovao se u ljekarnama, ponajviše u Pazinu i Žminju, ali i Trstu kada se nije mogao nabaviti bliže.

Promjene su očigledne i u prigodama za koje se cukerančići peku. Nekada su bili karakteristična svadbena slastica pa su ih uoči svatova žene često pripremale grupno, što je znalo potrajati i nekoliko dana. Mjera za količinu bio je manigal, veća pletena košara u kojoj su se i donosili na svadbu.

Važna su sastavnica narodnih, prvenstveno svadbenih, običaja. S vremenom ih se počelo pripremati i za druga slavlja, blagdane i prigode, a nude se i u agroturističkim objektima i slastičarnicama.

Umijeće pripreme prenosilo se generacijama u obiteljima, u zajednici doseljavanjem novih žitelja te se iseljavanjem širilo u druge krajeve. Cukerančići su bili i uglavnom ostali u ženskoj domeni. Upravo su domaćice zaslužne za održavanje tradicije kao nositeljice i prenositeljice umijeća na mlađe generacije.

Porijeklo cukerančića ne može se jasno odrediti, kao ni podatak koliko su dugo prisutni na području Istre.

Slike