Žagar, Bogdan, šumarski stručnjak, profesor, organizator i pisac (Klanec pri Kozini, 31.III.1901. – Ljubljana, 15.XII.1972.).

Otac Mihael, rodom iz Sodražice u Dolenjskoj, bio je učitelj, majka Frančiška, rođ. Wruss (Brus), rodom iz Idrije, domaćica. Šumarski stručnjak bio je i Bogdanov stariji brat Bogoslav, a sestra Marija (Marica) bila je učiteljica i društvena djelatnica.

Pučku školu polazio je u rodnom mjestu i u Kozini, realnu gimnaziju u Idriji 1912.-17. te 1918.-20., a u međuvremenu vojnu školu u Pragu.

Nova talijanska vlast otpustila mu je 1920. iz službe oca, tada nadučitelja u Kozini, pa se obitelj seli u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u slovenske Brežice. Bogdan nastavlja školovanje te se 1921. upisao na Gospodarsko-šumarski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao 15.XII.1924. i stekao zvanje inženjera šumarstva, a 1927. položio je u Beogradu državni stručni ispit.

Od 28.V.1925. službovao je kao kotarski šumar, potom šumarski savjetnik u Crikvenici i Gorskom kotaru. Vodio je 1925.-26. pošumljavanje južnih obronaka Velebita. Kao savjetnik radio je od 9.IV.1936. u Šumarskoj upravi u Bohinjskoj Bistrici, od 28.XI.1939. u Šumarskom odsjeku banske, odnosno pokrajinske uprave u Ljubljani, a od 12.IX.1940. pri Direkciji šuma u Ljubljani.

Od 1941. aktivan je u Osvobodilnoj fronti. Uhićen je početkom ožujka 1944. i krajem kolovoza iste godine odveden u njemački koncentracijski logor Dachau, potom u Allach.

Po završetku Drugog svjetskog rata vraća se u Ljubljanu i od 16.VI.1945. počinje raditi u šumarskim ustanovama. Bio je načelnik Odjela za plan pri Ministarstvu za šumarstvo Slovenije, a od 1947. bio pomoćnik ministra za poljoprivredu i šumarstvo Slovenije. Od 1948. direktor je Uprave za pošumljavanje, a od 1950. pomoćnik direktora Glavne direkcije za šumarstvo Slovenije. Sljedeće godine postavljen je za načelnika Uprave za šumarstvo pri Savjetu za poljoprivredu i šumarstvo Slovenije, a 1952. za načelnika Inspektorata za šumarstvo pri Savjetu za šumarstvo Slovenije. Krajem 1953. imenovan je za direktora Instituta za šumarstvo i drvnu industriju Slovenije (Inštitut za gozdarstvo in lesno industrijo Slovenije, IGLIS) u Ljubljani (od 1955. Institut za šumsko i drvno gospodarstvo, danas Šumarski institut Slovenije). Na dužnost je stupio prvog dana 1954. i ostao do umirovljenja 31.I.1966.

Od kraja 1950-ih desetak je godina predavao na Odsjeku za šumarstvo i preradu drveta na ljubljanskom Fakultetu za poljoprivredu, šumarstvo i veterinarstvo te na tamošnjem Biotehničkom fakultetu. Zvanje predavača stekao je 1955., a 1958. izabran je za honorarnog izvanrednog profesora za predmet Organizacija šumskog i drvnog gospodarstva.

Od 1951. pa do umirovljenja organizirao je i vodio stručne ispite za šumarske inženjere i tehničare, sudjelovao u njihovom stručnom usavršavanju i organizaciji obrazovnih i stručnih skupova te podnosio referate na stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu. Radio je i na pošumljavanju i zaštiti šuma, osobito na protupožarnoj zaštiti Krasa te je gotovo dva desetljeća surađivao sa Zavodom za pošumljavanje Krasa u Sežani. Bio je aktivan i u tijelima Šumarskog društva Slovenije, odnosno Saveza šumarskih društava Jugoslavije, a sudjelovao je i u provedbi nacionalizacije drvnoprerađivačkih tvrtki.

Tijekom istraživačkog i prosvjetnog rada objavio je i niz stručnih članaka u više slovenskih časopisa: Gozdarski vestnik („Banovinski odbor za zaščito prirode”, 1940; „O snežnih plazovih v LRS“, 1952.; „Raziskovalno delo v gozdarstvu in lesnem gospodarstvu“, 1957.; „Borba proti gozdnim požarom“, 1960.), Ekomomska revija („Kako je z našim gozdnim gospodarstvom“, 1951.), Naši razgledi („Nekaj problemov iz gozdnega in lesnega gospodarstva“, 1954.), Les („Inštitut za gozdarstvo in lesno gospodarstvo v lastni stavbi“, 1956.; „Smernice za uspešnejše znanstvenoraziskovalno delo v lesnoindustrijski dejavnosti“, 1961.); Socialistično kmetijstvo in gozdarstvo („O strokovni izobrazbi uslužbencev gozdarske stroke“, 1962.; „Pomen gozdov pri prostorni ureditvi naše pokrajine“, 1962.; „Pogled na gozdno raziskovalno delo v letu 1962“, 1963.). S Franjom Jurharom, Jožetom Miklavžičem i Franjom Sevnikom suautor je knjige Gozd na krasu Slovenskega primorja (Ljubljana 1963.).

Kao ravnatelj IGLIS-a značajno je doprinio rastu njegova ugleda u ondašnjoj Jugoslaviji i inozemstvu, surađujući sa šumarskim i drvoprerađivačkim organizacijama te sa znanstvenicima Biotehničkog fakulteta. Osobito je zaslužan za izgradnju Šumarskog instituta te organizaciju istraživačkog rada u šumarstvu i preradi drveta. Bio je među utemeljiteljima Šumarskog, drvnog i lovnog muzeja (Gozdarski, lesarski in lovski muzej) pri Tehničkom muzeju Slovenije, otvorenog u listopadu 1953. u bivšem samostanu Bistra kod Vrhnike.

Bio je nositelj Partizanske spomenice 1941, odlikovan je jugoslavenskim Ordenom bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem (1954.) te Ordenom rada sa zlatnim vijencem (1965.), proglašen je i zaslužnim članom Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvnog gospodarstva Slovenije.