Vaccano, Franjo (Vac[c]anus/Vac[c]ani, Francesco/Franc/Frančišek Massimiliano/Maksimilijan), carski savjetnik, pomoćni biskup u Ljubljani, pićanski i tršćanski biskup (Šempas kod Gorice, 20.X.1609. – Trst, 15.VIII.1672.).

Imenu je pridijevao de San Passo, po mjestu rođenja – (Šempas, Sambasso, Schönpass). Otac Janez Krstnik (Giovanni Battista/Gianbattista/Ivan Krstitelj) bio je plemić.

Teološki studij završio je u Rimu na zavodu Collegium Germanicum et Hungaricum, gdje je stekao doktorat iz filozofije i teologije sa svega 23 godine. Nakon povratka u domovinu, 1633. imenovan je župnikom u Ribnici i arhiđakonom za Dolenjsku. Iz Ribnice neko je vrijeme upravljao župama Kočevje i Dobrepolje. Iako nije bio iz njegove biskupije, ljubljanski biskup Otto Friedrich (Oton Fridrik) von Buchheim (1604.-1664.) imenovao ga je 1641. ljubljanskim generalnim vikarom. Iz Ribnice se 1644. preselio u Ljubljanu, gdje je razvio živu pastoralnu djelatnost. Pritom je neko vrijeme zadržao ribničku župu. Međutim, ta je župa bila podređena akvilejskom patrijarhu u pogledu potvrde župnika, a caru u pogledu naplate. Zbog te dvojnosti, Vaccano je 20.XII.1642. od cara Svetoga Rimskog Carstva Njemačkoga Naroda, Ferdinanda III., dobio zamjenu svoje župe sa župnikom Jurom Rozmanom iz Šmartina (Stražišče) kod Kranja.

Zbog česte odsutnosti biskupa Buchheima, praktički je sam vodio cijelu biskupiju. Vaccanovo znanje i mudrost u upravljanju biskupijom privukli su carevu pozornost, koji ga je 18.X.1646. imenovao biskupom Pićna. No, do 1647. je puno vremena provodio u Šmartinu zbog opasnosti od kuge. Papa Inocent X. imenovanje je potvrdio tek 1.III.1649., na što je vjerojatno utjecalo njegovo gomilanje beneficija, koje je bilo izričito zabranjeno odlukama Tridentskog sabora.

Godine 1650. dobio je ukor iz Rima jer kao biskup nije živio u Pićnu i nije pravodobno poslao izvješće o stanju u biskupiji. Nastojao je opravdati izbivanje iz Pićna praksom svojih prethodnika. Posredstvom svoga opunomo­ćenog predstavnika u Rimu Josipa Mechola, poduzimao je sve da ne mora rezidirati u Pićnu. Uspio je uvjeriti kardinale kongregacije i samoga papu da je za Crkvu i narod korisniji njegov rad u Ljubljani negoli u Pićnu. Bio je oslobođen od rezidencije, ali ne i od četverogodišnjih izvještaja ad limina.

Kada je 1653. izbila pobuna u Pazinskoj grofoviji sa završnicom u Pićnu, gdje su pobunjenici uhvatili kapetana i njegova tajnika, mučili ih i ubili te profanirali katedralu, provalili i opustošili biskupski dvor (odnijeli pokretnine, uništili podove, srušili pregradne zidove i odnijeli biskupovu imovinu), Vaccano u Pićan se mogao vratiti tek 1659.

U Pićan je dolazio tek povremeno. Ostalo vrijeme provodio je u Ljubljani obavljajući razne crkvene i civilne dužnosti poput zamjenika ljubljanskog biskupa od 1654. (prema nekim izvorima za sufragana ljubljanskog kneza-biskupa). Bio je, među ostalim, zastupnik duhovnih staleža u Pokrajinskom saboru, pokrajinski upravitelj Kranjske od 1655. do 1661., potpredsjednik Pokrajinskog sabora, zastupnik u saboru 12 godina uzastopce i dugogodišnji carev savjetnik.

Koncem 1661. šalje iz Pićna svoj izvještaj papi. Svoje prve godine episkopata usporedio je s uzburkanim morem.

Nakon smrti tršćanskog biskupa Antonija Marenzija (22.X.1662.), car ga je 6.XI.1662. imenovao za njegovog nasljednika, a prisegu je položio sljedećeg dana, dok je ustoličen tek 12.III.1663. U Trstu je Vaccano proširio i ukrasio biskupsku palaču, uredio vrtove i povećao prihode. Njegov nasljednik u Ribnici, Janez Ludovik Schönleben, toliko ga je cijenio da mu je posvetio svoju knjigu o Mariji (Orbis universi votorum pro definitione piae et verae sententiae de Immaculata conceptione Deiparae, III, 1659.).

Pokopan je u tršćanskoj katedrali sv. Justa, gdje mu je sestra Ana Julija podignula nadgrobni spomenik.