Pavić, Ivan, svećenik i crkveni pisac (Premantura, 4.I.1898. - Premantura, 13.IX.1992.).

Rođen u siromašnoj seljačko-ribarskoj obitelji. Hrvatsku pučku školu polazio u rodnome mjestu, a talijansku gimnaziju u Puli i Kopru. Godine 1916.-18. bio je na ratištu u Rusiji i Rumunjskoj. Teološku izobrazbu stjecao u Udinama i Gorici (Gorizia), gdje je potkraj 1921. zaređen za svećenika. Službu kapelana obnašao je u Vodnjanu i Juršićima 1922.-32., a upravitelja župe Motovunski Novaki 1932.-40. Kao hrvatskog rodoljuba progonili su ga vodnjanski potom i motovunski fašisti te je 1940. odveden u Avellino. Biskup Trifone (Trifun) Pederzolli ga je uz pomoć talijanskog vojnog ordinarija i središnjih vlasti uspio vratiti 1941. i ponovno postaviti za kapelana u Vodnjanu. Iste mu je godine odobrio odlazak u Rim na studij kanonskoga prava i katehetike na Papinskom sveučilištu Gregoriani, gdje je 11.VI.1947. obranio doktorsku disertaciju De Communione parvulorum et de initio usus rationis.

Nakon povratka u Istru 1947. imenovan je kancelarom Porečke i pulske biskupije, 1948. začasnim kanonikom Porečkoga kaptola, a 1957. papinim počasnim komornikom. Na novootvorenoj Visokoj teološkoj školi u Pazinu predavao je 1955.-65. crkveno pravo, katehetiku i pedagogiju te do umirovljenja 1970. bio član Crkvenoga ženidbenog suda.

Pavić se istaknuo kao pastoralni radnik, rodoljub i protivnik totalitarizma te pisac djela: Božja objava (1928.), Idimo za Isusom (1932.), Oj mladosti oj dragosti (1933.), Mali katekizam (1940. te više dopunjenih izdanja), Radosna Vijest (III-XIX. izd., do 1990.), Knjiga o Božjem narodu, II (1983.).