De Franceschi, Camillo, povjesničar (Poreč, 3.VIII.1868. – Venecija, 25.X.1953.).

Potječe iz obitelji De Franceschi koja se iz talijanske pokrajine Karnije doselila u XVII. st. u Gologoricu, u Pazinskoj knežiji. Pohađao je njemački klasični licej u Pazinu, zatim Trgovačku i nautičku akademiju u Trstu. Svoje je mladenačko talijansko domoljublje produbio sudjelovanjem u društvu »Giuseppe Garibaldi«, u kojem su se njegovale ideje iredentizma rane protuaustrijske faze. Osuđen je 1889. sa skupinom iredentista, koji su pokušali podmetnuti eksplozivnu napravu pod spomenik u gradnji prigodom obljetnice dragovoljne predaje Trsta Austriji, te je odslužio dvije godine zatvorske kazne u kaznionici u Gradiški (Gradisca d’Isonzo).

Godine 1893., uz pomoć utjecajnih istomišljenika (među kojima je bio i Giuseppe Caprin), zaposlio se u tršćanskoj Gradskoj knjižnici, pod upravom Attilija Hortisa. U tom je okružju mogao ne samo nastaviti domoljubno-političko djelovanje nego i istraživati povijesna vrela, stare knjige i spise, usavršavati se u paleografiji, diplomatici i dr., te steći atribute vrsnoga povjesničara i proučavatelja istarske prošlosti. Od Hortisa je preuzeo erudicijski pristup istraživanju povijesnih pojavnosti, ali i tada modernu kritičko-filološku metodu, krenuvši znatno dalje od dvojice također samoukih pisaca prvih cjelovitih prikaza istarske prošlosti – svojega oca Carla i Carla Combija. U doba talijanske vladavine »talijanski duh« jače se osjećao i u radovima s povijesnom tematikom.

Godine 1929. došao je u Pulu i postao tajnikom Pokrajinske knjižnice i arhiva, a 1935. i predsjednikom udruge Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, koja je postala sekcijom Deputazione di storia patria delle Venezie. U previranjima II. svjetskog rata, za njemačke okupacije i dolaska jugoslavenske vojske (koja je, prema talijanskom esulskom tisku, opljačkala, djelomično i uništila bogatu obiteljsku knjižnicu i stare spise) napustio je Pulu, sklonio se u Rovinj, zatim (od 1944.) našao utočište u Veneciji. Pokopan je na groblju otočića San Michele.

Prvi mu je važniji rad I castelli della Val d’Arsa (AMSI, 1898.–99., 14–15), podrobni prikaz utvrda u dolini Raše, s mnogo povijesnih činjenica i novih podataka, u kojem se nazire sentimentalni pristup zavičajnomu prostoru. To je područje u središtu pozornosti i njegove sinteze Storia documentata della Contea di Pisino (Venezia 1963.), koju je pripremao do pred kraj života. Istražio je dramatičnu srednjovjekovnu epizodu komunalne povijesti Pule vezanu za obitelj gradskih tirana Castropola (Il Comune polese e la Signoria dei Castropola, AMSI, 1902.–05., 18–20). Rad o stanovništvu Pule od XV. st. La popolazione di Pola nel secolo XV e nei seguenti (Archeografo Triestino, 1907., 3) bogat je onomastičkim – antroponimijskim i toponimijskim podatcima. Objavio je (s komentarom) Statut Labina (Archeografo triestino, 1908., 4), piranski kartular Chartularium piranense (AMSI, 1924.–35., 36–47. i 1938., 50). Između I. i II. svjetskog rata objavio je više priloga pretežito u časopisu AMSI: o staroj opatiji sv. Marije Formose ili Canneto (1927., 39), o puljskim oporukama XV. st. (1930., 42), o toponimiji staroga puljskog agera (1939.–40., 51–52) i dr.; napose su važni prilozi o povijesti središnje Istre pod vlašću Austrije, koje ovdje smatraju pripremnim radovima za cjelovit prikaz Pazinske knežije, zavičaja istarske loze De Franceschijevih: istarski knez Meinhard i izvor Pazinske knežije (1926., 38), rasprava o pjesništvu i povijesti gornjega dijela doline Raše (1929., 41), povijesni i genealoški podatci o feudalnim posjednicima Kršana (1936., 48). U Veneciji je bio pokretač i suradnik (1946.) zborničke edicije La Venezia Giulia – terra d’Italia, pisane u jednostranom i isključivome talijanskom duhu, s namjerom da utječe na odluku Savezničkoga povjerenstva o pripadnosti Istre. Iz toga je doba i njegov rad Attività dei comitati politici di Trieste e dell’Istria dal 1859 al 1866 (AMSI, 1949., 1).

Ratna zbivanja i dramatične političke promjene u XX. st. slomili su njegove političke iluzije. No, do kraja života ostao je vezan za historiografiju i neprijeporno pridonio proučavanju istarske prošlosti, napose sintezom dokumentirane povijesti Pazinske knežije, koju je posmrtno pripremio za tisak sin mu Carlo (mladji).