Depangher, Mario, ribar, antifašist, komunist, partizan (Kopar, 8.XII.1896. ‒ Milje, 23.VII.1965.).

Rođen je u mnogočlanoj obitelji Pietra i Angele rođ. Bacci, s još devetero braće od kojih će tijekom vremena čak sedmero biti pod policijskom paskom kao komunisti.

Već kao četrnaestogodišnjak 1912. pristupa socijalističkoj omladini. Uspijeva izbjeći mobilizaciju u Prvi svjetski rat te sudjeluje u prosvjedima i općem proturatnom štrajku.

Nakon rata, u sada talijanskom Trstu, 4.VIII.1919. u prosvjedu brani Radničku komoru (Camera del Lavoro) i sjedište lista Il Lavoratore od napada karabinjera i fašističkih skvadrista. Bio je priveden i izveden pred vojni sud jer je bio vojni obveznik, ali je ipak amnestiran. Nakon sukoba s fašistima 1921. završio je u zatvoru, gdje pristupa Komunističkoj partiji Italije (KPI; Partito Comunista d'Italia, PCI). Sljedeće godine fašisti mu nude mjesto pomorskog kapetana ako napusti političko djelovanje, ali on to odbija. U lipnju 1922. grupa fašista zaustavlja ga na trgu u Miljama, gdje je živio, dolazi do svađe, u koju se umiješao i jedan Mariov brat s prijateljima, te tučnjave. Mario uspijeva razoružati vođu fašista i trojicu pretući. Osvetili su mu se paljenjem ribarskog čamca i mreža. Uskoro biva i ranjen u napadu skvadrista. U studenom 1922. optužen je za napade na fašiste te pritvoren zajedno sa suprugom Orsolom (zvanom Lina) Sabaz. Nakon tri mjeseca sud ih oslobađa.

Godine 1925. pritvoren je na nekoliko mjeseci zbog sumnje da propagira protiv režima. U veljači 1927. najprije dobiva upozorenje (diffida), zatim ukor (ammonimento) tršćanske policije (Questura) radi protudržavnog djelovanja. Ponovno je zatvoren 18.V.1928. te predložen za konfinaciju. Odluka o petogodišnjem interniranju na otok Lipari stupa na snagu 11.VI.1928. Zbog teške bolesti oca dobio je dopuštenje da ga posjeti, a tom prilikom uspijeva pobjeći u Austriju.

U Beču se povezuje drugim talijanskim antifašistima, koji su se tamo sklonili, te organiziraju bijeg konfiniranih drugova s Liparija. Kasnije odlazi u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) i u Moskvi pohađa Međunarodnu lenjinsku školu (univerzitet).

Iz SSSR-a putuje u Francusku, u Parizu se povezuje sa središnjicom KPI u egzilu te prihvaća da u Italiji obavlja ilegalne zadatke pod pseudonimom Sterlin. Prilikom jedne akcije uhvaćen je s propagandnim materijalom u Reggiu Emiliji 30.XI.1931., a Specijalni sud za zaštitu države osuđuje ga 23.IV. iduće godine na sedam godina zatvora. Zahvaljujući amnestiji povodom desetogodišnjice fašističkog Marša na Rim oslobođen je iz zatvora u Civitavecchiji 15.XII.1932., uz obavezu da se javi kvesturi u Trstu. Pošto je smatran politički opasnim, određena mu je petogodišnja konfinacija na otoku Ponzi. Tijekom konfinacije dva je puta osuđen i zatvaran, ukupno 15 mjeseci (prema policijskom dosjeu 19), u Napulju zbog organiziranja prosvjeda protiv lošeg postupanja uprave otoka prema konfinircima. Tako je umjesto u prosincu 1937. iz konfinacije pušten tek u veljači 1939. te stavljen na popis osoba na koje se primjenjuje preventivni pritvor.

Vraća se u Milje, gdje je pod stalnom policijskom paskom. Nakon ulaska Italije u Drugi svjetski rat lipnja 1940. Depangher je, kao politički opasan, interniran na otok Ventotene, a 24.X. iste godine prebačen u San Severino Marche s obavezom svakodnevnog javljanja karabinjerima. Ondje mu se pridružuje supruga.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. okuplja grupu antifašista, među kojima su bili i ratni zarobljenici, muškarci i žene, bjegunci iz logora (Hrvati, Britanci, Rusi, Srbi, Slovenci...) pa i svećenici. U logistici mu pomaže i supruga (prozvana Mamma Lina). Pod njegovim vodstvom grupa počinje oružane akcije protiv njemačkih i fašističkih snaga te postaje poznata kao „Banda Mario“. Grupa ulazi u sastav 24. brigade Garibaldi Ancona kao bataljun Mario koji je s vremenom narastao do 200 boraca. Jedna od prvih akcija bataljuna, koji djeluje u Markama, bio je napad na spremište žita i njegova podjela stanovništvu. Napadom na vilu Spada u Treiji bataljun oslobađa ondje smještene Libijce, Eritrejce, Etiopljane i Somalce, koji su 1940. bili dovedeni u Napulj na izložbu talijanskih prekomorskih posjeda, ali zbog rata više nisu mogli biti vraćeni kućama. Petnaestak njih priključilo se osloboditeljima, a zarobljeno je oružje i streljivo čuvara. Bataljun se kod Valdiole u noći 23./24.III.1944. uspio probiti iz poluokruženja fašističkih i njemačkih formacija.

Nakon oslobođenja San Severina 2.VII.1944. lokalni Odbor nacionalnog oslobođenja (Comitato di Liberazione Nazionale, CLN) imenuje ga mjesnim izvanrednim povjerenikom (Commisario straordinario), a 6.VII. saveznička vojna uprava postavlja ga za gradonačelnika, što CLN potvrđuje 20.VII. No, 26.XI. savezničke vlasti smjenjuju ga i pritvaraju na osnovi optužbi mještana. Smatran je trockistom, što mu je stvaralo teškoće prilikom učlanjenja u komunističku sekciju San Severina, pa je možda i to bilo razlogom smjene.

Nakon tih događaja vraća se 1945. u Milje i napušta političko djelovanje.

U San Severinu Marche posvećena mu je ulica.