Cerkvenik, Angelo, pripovjedač, dramatičar, publicist, društveni aktivist (Pazin, 29.VIII.1894. – Ljubljana, 6.VI.1981.).

Otac Franc bio je poreznik, potom gostioničar, rodom iz Brkini, a majka Katarina rođ. Brumnić bila je iz Šujevići, južno od Pazina.

U obitelji se govorilo slovenski, a u ranom Angelovom djetinjstvu često su se selili – iz Pazina u Trst pa u Jušiće kod Matuji i naposljetku u Ilirsku Bistricu. Tu su imali gostionicu koju je nakon očeve smrti, kad je Angelu bilo sedam godina, nastavila voditi majka.

Angelo je pučku školu najprije pohađao u obližnjem Trnovu, pa nastavio u Trstu, u školi Ćirilometodske družbe u tadašnjem predgrađu Sv. Jakov. Završio je i dva razreda gimnazijske pripravnice na njemačkom jeziku te se 1907. upisao na Hrvatsku državnu gimnaziju u Pazinu jer za prvi izbor – mornaričku školu u Puli – majka nije imala novca. Najprije je stanovao kod ujaka u Šujevićima, pa je svaki dan pješačio 15-ak kilometara, a kad je dobio đačku potporu, preselio se u Pazin. U gimnaziji je odlično naučio hrvatski, bio je vrlo aktivan gimnazijalac, član književno-glazbenog kluba, predsjednik đačkoga društva i urednik njegovog literarnog lista Naprijed.

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata položio je u listopadu 1914. prijevremenu maturu te je unovačen u 27. domobransku pukovniju. Završio je časničku školu u Leobenu i Gorici pa je bio u zaleđu tirolske bojišnice, potom na sočkoj bojišnici, gdje je kod Doberdoba (tal. Doberdò del Lago) 1915. ranjen. Ponovno je ranjen 1917. na ruskoj bojišnici, a kraj rata dočekao je u Vilni (Vilnius) u Litvi.

Nakon rata se s obitelji preselio u Ljubljanu, ali nije imao novca za studiranje pa se zaposlio na državnoj željeznici. Službovao je dvadesetak godina po Sloveniji – u Koruškoj, Trbovlju i Ljubljani – obavljajući razne poslove: prometnik, knjigovođa, voditelj stručne knjižnice u Ljubljani pa tajnik direktora i urednik željezničarskog glasila. Tijekom boravka u Ljubljani bio je aktivan i u željezničkom sindikatu, potpredsjednik središnjeg odbora radničkog kulturnog društva Svoboda, bio je među pokretačima Cankarove družbe, bavio se kulturnim novinarstvom, bio je član uredništava časopisa Kres i Svoboda...

Premješten je 1939. u Beograd, u generalnu direkciju, gdje je proveo Drugi svjetski rat. U tom razdoblju bio je aktivan u narodnooslobodilačkom odboru Željezničke kolonije Košutnjak, a 1945. bio je u Trstu kao član izaslanstva Jugoslavenske državne željeznice.

Umirovljen je 1951. te se vratio u Ljubljanu.

Književne ambicije počeo je pokazivati još u gimnaziji te je prve prozne radove na hrvatskom i pjesme na slovenskom jeziku objavio u školskom listu Naprijed. Potom se, nakon Prvog svjetskog rata, javlja 1921. u kazališnoj reviji Maska ratnim dnevničkim zapisom „Pogovori“, iste godine objavljuje i priču Padel za domovinu, a sljedeće, u časopisu Kres, ratni roman Prostitutka Zoša. U međuraću surađuje u brojnim slovenskim i hrvatskim listovima, časopisima i godišnjacima, pretežno onim ljevičarskim i marksističkim: Naprej, Mladina, Pod lipo, Rdeči pilot, Delavec, Ljubljanski zvon, Proletarec, Prosveta, Istra i dr., a nakon Drugog svjetskog rata objavljuje u Obzorniku, Pioniru, Cicibanu, Primorskom dnevniku i drugdje

Bio je društveno angažiran pisac, pisao je o iskorištavanju radništva i borbi za njegova prava, o strahotama rata i njihovim posljedicama, pretežno u ekspresionističkom i naturalističkom duhu. Njegov ratni tekst V kaverni prva je slovenska kolektivistička drama, a objavljen je u Ameriškom družinskom koledaru 1924. Potom piše tragedijsku trilogiju V vrtincu (1925.), Greh (1926., tiskano 1928.) i Očiščenje (1927., tiskano 1928.) o bračnim i izvanbračnim odnosima. Slijedili su igrokazi Roka pravice (1927., tiskano 1937.–38.) i Kariera Moüne (1932.), ratnoj tematici vraća se u Kdo je kriv? (1934.), tragediju radničkoga vođe donosi u drami Žrtev (1940., tiskano 1940.–41.). Nakon Drugog svjetskog rata objavio je i drame Jernač (1950.) i Gordana (1952.). Većina dramskih tekstova praizvedena je u mariborskom kazalištu, a dio njih u Ljubljani.

„I prozna su mu djela gotovo sva iz svijeta rada i borbe za radnička prava, a u njima se uočava i jaka satirična tendencija, osobito kad je riječ o malograđanskoj sredini“ (Marijan Brecelj). Takve su mu većinom proze Atentator (1926.), Daj nam danes naš vsakdanji kruh (Ljubljana 1929.), Skrozi meglo (1930.), Rosa (1930.), Poslednji dnevi človeka (Ljubljana 1931.; prema drugom dijelu znanstvenofantastičnog romana Kraj svijeta Camillea Flammariona) i Orači (Ljubljana 1932.).

Bio je uspješan pisac za djecu i omladinu. Pripovijetke su mu uglavnom animalističke tematike: Ovčar Runo (Ljubljana 1937. te desetak dopunjenih izdanja; nagrada Mladinske matice 1937. i slovenska omladinska knjiga godine 1969.; uvrštena u slovensku školsku literaturu), Sivi (Ljubljana 1947.), Medvedek s Kočne (1953.), Medvedek s Križeve gorice (Maribor 1956.) i Blisk (posmrtno, Ljubljana 1987.). O fašističkom nasilju u Primorskoj za vrijeme Italije piše u priči za mlade Markov beg (Maribor 1961.), a napisao je i bajkovitu komediju Oderuh in čarovnica (1970.).

Dio njegova opusa za mlade izabrali su i s predgovorom, bibliografijom i biografijom priredili Stanko Kotnik i Danijela Sedej kao Angelo Cerkovnik u serijalu Izbrana mladinska beseda (Ljubljana 1978.).

Skromno je prevođen na njemački i hrvatski jezik (u Zagrebu je 1932. objavljena zbirka Kroz rat u prijevodu Iva Frola), a sam je preveo nekoliko priča i referata s hrvatskog i srpskog. Pisao je i polemičke tekstove te književne kritike.

Objavljivao je i pod pseudonimima i inicijalima Sel Catini, Peter Kremen, C. A., A. C.