Smareglia, Giulio, ml., prosvjetni djelatnik, knjižar, antifašist, osnivač talijanskog kulturnog doma u Puli (Pula, 1899. – Mestre, 4.II.1990.).

Rođen je u obitelji oca glazbenika Giulija Smareglie (brata skladatelja Antonija Smareglie) i majke Gabrielle Löwy iz Beča, kao osmo od trinaestero djece.

Radio je kao profesor, politički se opredijelio kao socijaldemokrat i regionalist, zbog čega je rano došao u sukob s lokalnim fašističkim vlastima. Obiteljsko poduzeće omogućilo mu je vođenje knjižare Smareglia na pulskim Giardinima.

Sudjelovao je u radu pulskog narodnooslobodilačkog pokreta; 22.I.1944. bio je među članovima novoosnovanog ilegalnog Gradskog narodnooslobodilačkog odbora. Nacifašističke su ga vlasti uhitile 18.VII.1944., nakon čega je deportiran u koncentracijski logor Buchenwald-Langenstein. Logorska svjedočanstva o njihovom zajedničkom stradanju zabilježio je Istranin Alberto Berti u knjizi Viaggio nel pianeta nazista: Trieste, Buchenwald, Langenstein (Milano 1989.).

Nakon savezničkog oslobođenja logora u travnju 1945. vraća se u Pulu te je od 30.VII.1945. predsjednik Komisije prve instance za uklanjanje fašističkih službenika i činovnika pod savezničkom vojnom upravom. Bio je ugledan među pulskim antifašistima, a njegova knjižara bila je jedno od središta njihova okupljanja.

Kao potpredsjednik regionalne Slavensko-talijanske antifašističke unije Julijske krajine – Unione antifascista italo-slava – Slovansko-italijanska antifašistična unija v coni A Julijske krajine (STAU-UAIS-SIAU) zalagao se za demokratski pluralizam i ravnopravnost Talijana i Slavena. U tom je duhu 9.XII.1946. u svojem stanu na katu iznad knjižare na Giardinima osnovao Circolo, odnosno Talijanski dom kulture (Circolo italiano di cultura), preteču današnje Zajednice Talijana Pula. Talijanski dom kulture pod njegovim je vodstvom organizirao kulturne, prosvjetne i izdavačke aktivnosti te okupljao članove različitih političkih uvjerenja.

Nakon uspostave jugoslavenske vlasti u Puli, kao nekomunist došao je u sukob s političkim krugovima i državnim sigurnosnim aparatom. Optužen je 1948. za djelovanje protiv države – da je početkom te godine u Puli osnovao neprijateljsku organizaciju i prikupljao vojne podatke za stranu obavještajnu službu – te osuđen na dvije godine zatvora uz konfiskaciju sve imovine.

Zahvaljujući zagovoru bivšeg zatvorenika s kojim je bio zatočen u njemačkom logoru, a koji je kasnije postao jugoslavenski politički dužnosnik, Giulio je 1950. izveden iz riječkog zatvora i odvezen na talijansko-jugoslavensku granicu te tamo pušten da pređe granicu sa suprugom Cornelijom Jocklick i sinom Claudiom.

U Italiji se nastanio u Mestreu kod Venecije, gdje nastavlja prosvjetni i kulturni rad. Do umirovljenja je radio u školi „Istituto Berna“ u Mestreu.