Bertok, Miran, partizan, društveno-politički djelatnik, gospodarski rukovoditelj (Trst, 16.V.1912. – ?, 15.III.2004.).

Roditelji su mu bili rodom iz Šavrinije, otac Anton, iz Sv. Ubalda kod Vanganela, bio je tvornički radnik, u Prvom svjetskom ratu vojni zarobljenik u Rusiji te poratni radnički politički aktivist, a majka Antonija, rođ. Vatovec, bila je iz Čežarji kod Dekani.

Miran je osnovnu školu počeo pohađati u Trstu, a nakon poratnog preseljenja obitelji u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca nastavio u Slavonskom Brodu pa u Ljubljani, gdje je završio i dva razreda građanske škole. Potom se u Metliki školovao za trgovačkog pomoćnika, gdje je radio do 1932., kada dobiva posao trgovačkog pomoćnika u Ljubljani. Ubrzo odlazi na odsluženje vojnog roka, a po povratku u Ljubljanu, slijedeći očev politički angažman, uključuje se u radnički pokret kao član radničkog kulturnog društva Svoboda i solidarne radničke organizacije Crvena pomoć. Zbog takvog političkog djelovanja ne uspijeva se zaposliti pa 1938. uz pomoć kredita otvara u Ljubljani vlastitu malu trgovinu.

Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i talijanske okupacije Ljubljane priključuje se narodnooslobodilačkom pokretu, a u ljeto 1941. primljen je u Komunističku partiju Slovenije (KPS). Bio je sekretar osnovne partijske organizacije u Šiški (predgrađe Ljubljane) i član tamošnjeg okružnog komiteta. Kao član Slovenske narodne pomoči (SNP), koja je djelovala u sklopu Osvobodilne fronte, organizirao je iz Ljubljane ilegalni prijevoz pomoći partizanima te je svoju trgovinu pretvorio u skladište SNP-a te partijske i partizanske literature.

Zbog opasnosti da bude uhićen, nakon kapitulacije Italije odlazi, 12.IX.1943., s obitelji u partizane. Suprugu i dvoje djece ostavlja kod prijatelja u Račjem selu u Dolenjskoj (općina Trebnje), a on se priključuje Levstikovoj brigadi (8. slovenska narodnooslobodilačka brigada „Fran Levstik“). Ubrzo kao dragovoljac odlazi u Drugi dolomitski odred, u kojem je bio politički komesar čete (satnije), a iz kojega je prebačen u Vojkovu brigadu (16. slovenska narodnooslobodilačka brigada „Janko Premrl – Vojko“) koja je djelovala u Primorskoj. U njoj napreduje od političkog komesara čete do pomoćnika političkog komesara bataljuna pa cijele brigade, od početka travnja do 25.V.1944. Potom odlazi u partijsku školu te je po njezinom završetku postavljen za političkog instruktora Centralnog komiteta KPS za Štajersku, gdje u Savinjskoj dolini pokreće i vodi partijsku školu i tečajeve. U prosincu 1944. odlazi u Korušku, gdje nastavlja politički rad, a u ožujku 1945. ponovno je poslan u Primorsku, u štab 9. korpusa Jugoslavenske armije, koji je sudjelovao u oslobađanju Trsta i Gorice od njemačkih okupatora. Za sudjelovanje u narodnooslobodilačkoj borbi dobio je više jugoslavenskih odlikovanja, među njima ordene za hrabrost, zasluga za narod te bratstva i jedinstva. Nositelj je Partizanske spomenice 1941., a iz Jugoslavenske armije umirovljen je u činu pričuvnog bojnika (rezervnog majora).

Nakon rata djeluje u Republičkom komitetu (ministarstvu) za trgovinu u Ljubljani, u kojem je bio načelnik odjela do ljeta 1949., kada je premješten u Beograd, u Ministarstvo za vanjsku trgovinu. Međutim, zbog teške bolesti supruge ubrzo se vraća u Ljubljanu, u Republički komitet za vanjsku trgovinu. Potom je 1951. premješten u ekonomski odjel Uprave javne sigurnosti, a nakon doškolovanja u Ekonomskoj školi postavljen je 1955. u Ljubljani za rukovoditelja vanjskotrgovačkog poduzeća Tehno-Impex (od 1995. Impakta). Dvije godine kasnije, 1957., odlazi u Kopar, gdje je predsjednik općinskog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) te potpredsjednik Narodnog odbora općine Kopar. U studenom sljedeće godine izabran je za njegova predsjednika (općinski načelnik), a nakon četverogodišnjeg mandata odlazi 1962. na mjesto direktora Kreditne banke Koper, gdje ostaje do umirovljenja početkom 1970-ih. Tijekom dugogodišnjeg rukovođenja tom bankom zaslužan je za razvoj gospodarstva i infrastrukture u Primorskoj. Djelovao je u raznim odborima Udruge poslovnih banaka i Gospodarske komore Socijalističke Republike Slovenije, a usporedno je bio i društveno-politički aktivan kao član općinskih i pokrajinskih rukovodećih tijela Saveza komunista Slovenije i SSRN-a. Niz je godina bio predsjednik koparskog plivačkog kluba (Plavalni klub Koper). Za doprinos gospodarskom i društvenom razvoju odlikovan je jugoslavenskim Ordenom rada sa zlatnim vijencem.

U mirovini je, između ostalog, bio i član upravnog odbora Republičkog fonda za izgradnju sportskih objekata te predsjednik Saveza boraca u Semedeli, koparskoj mjesnoj zajednici u kojoj je skromno živio u jednoj stambenoj zgradi.

Pokopan je u Kopru.